Viduševac se pod današnjim imenom ne spominje prije turskih osvajanja, ali nema sumnje, područje tadašnje topličke opatije kojim su upravljali cisterciti bilo je dobro naseljeno Hrvatima – katolicima. Stalna turska osvajanja, prijetnje i pustošenja zaustavila su životni tijek na prostoru između Une i Kupe u 16. i 17. stoljeća. Tek početkom 18. st. područje kasnije osnovane župe Viduševac postupno će naseljavati katolici iz Gorskog kotara, Like, Primorja, Bosne, Pokuplja i Turopolja. Sakcinski bilježi: „Zemlja osta pusta i neobrađena. Velika strana naroda razbježe se kojekuda. Uskoci i Pribjegi iz Bosne i Hercegovine doseliše se. Oni ustrojiše kraj starih gradovah neka nova sela, sastojeća iz pletenih košarah i drvenih kolibah…“
Krajeve uz Kupu naseljavali su uglavnom prekokupski seljaci stvorivši 20-tak kompaktnih naselja uz Kupu. Tu su već imali pašnjake, sjenokoše i oranice. Područje Gorskog kotara bilo je prenapučeno stanovništvom jer, zbog gustih neprohodnih šuma i brdovitog terena, nije bilo pogodno za ratovanje, pa se i narod mogao dobro sakriti. Porastom broja stanovnika, uzmanjkalo je obradive zemlje pa je nužnost bio odlazak u potragu za boljim životom. Viduševac Gornji naseljavan je početkom 18. st. isključivo doseljenicima iz Gorskog kotara o čemu svjedoči porijeklo prezimena: Crnković, Gašljević, Golik, Gregurić, Jurković, Mihalić, Mulec, Papež, Podnar, Raf, Škiljan, Šporčić, Štefančić, Vlašić, Žagar, Županić. Viduševac Donji uglavnom je naseljen s područja na lijevoj obali Kupe – iz Turopolja i Vukomeričkih gorica: Domin, Filetić, Hrkovac, Kos, Panežić, Pavušek, Šantek, Školneković, Žinić, dok su Turkovići došli nešto kasnije s područja Ogulina.
Selo Viduševac s okolnim zemljama spadalo je pod gospoštiju biskupa zagrebačkog. Početkom 18. st. imalo je nekoliko kuća koje su spadale pod upravu župe Gora koja je imala tri podružnice: u Šimunovoj Poljani kapela sv. Katarine, u Dvorišću sv. Antuna i u Viduševcu sv. Franje Ksaverskog. Prema podacima, sve kapele su bile drvene crkvice. Ova novopodignuta na Perlinskom brijegu u Viduševcu, posvećena je 1726. godine na četvrtu nedjelju po Uskrsu. U početku nije imala zvonika, a na glavnom oltaru bila je slika sv. Franje Ksaverskog. U desnoj ruci drži ljiljan, a u lijevoj goruće srce, oko njega razni bolesnici koji traže pomoć i zaštitu, a sa strane na slici je bila naslikana stolna crkva zagrebačka. Oko kapele bilo je groblje. Sv. Misa se služila na spomendan posvećenja kapele i na blagdan sv. Franje Ksaverskog 03. prosinca.
Župa Sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu osnovana je 16. listopada 1731. godine dekretom zagrebačkog biskupa Juraja Branjuga. Prvi župnik bio je Mihael Franković. U to vrijeme obuhvaća sela Viduševac, Dvorišće, Jame i Hađer sa 127 domova te kapele sv. Antuna Padovanskog u Dvorišću i sv. Marije Magdalene u Trstenici. Kapela sv. Franje Ksaverskog određena je za župnu crkvu. U nju je moglo stati 200 župljana i na kor još 30. Župni stan je sagrađen 200 koraka od crkve. Biskup je župniku doznačio prilično zemljište i odredio davanja koja su župljani dužni davati. Dohodak župniku sastojao se u luknu, težacima i štolarini. Imao je pravo na vinotočje, lov, ribolov, žirovinu i drvariju. Godine 1731., baš kad je župa Viduševac osnovana, na njenom je području izbila velika buna pa su i župna crkva i kapela u Dvorišću opljačkane i mnoge vrijedne stvari odnesene.
Godine 1736. crkva je proširena, a 1741. ima tri zvona. Napravljena su još dva oltara: na čast sedam žalosti Majke Božje i na čast sv. Mihaelu.
Uskoro župa viduševačka broji ukupno 225 kuća (1733.), a pripadaju joj slijedeća sela: Viduševac 35 kuća, Dvorišće 19, Jame 40, Hađer 15, Batinova Kosa 7, Selkovac 17, Biščanovo 10, Trstenica 12, Golinja 3, Šatornja 16, Solina Velika 26, Solina Mala 15 i Turčenica 20. Godine 1736. kapela je proširena, a 1741. spominje se da ima 3 zvona – dva je poklonio biskup Branjug, a malo su nabavili sami župljani. Broj vjernika je i dalje rastao pa je 1747. broj župljana sposobnih za ispovijed iznosio 1800.
Prema podacima iz kanonskih vizitacija župe Viduševac iz 1771. godine selo ima 69 kuća sa 716 duša, 1792. 819 duša, a 1802. godine Vidussevecz Inferior (Donji) ima 460, a Vidussevecz Superior (Gornji) 442 stanovnika.
Do 1880. te od 1910. do 1931. selo nosi ime Viduševac, a onda se opet razdvaja na Gornji i Donji.
Polovicom 19. st. Viduševac Donji i Gornji pripadaju I. Banskoj pukovniji, satnija Glina, imaju 105 kućanstava sa 1119 stanovnika. Crkva sv. Franje Ksaverskog i učiona nalaze se u gornjem selu. Tada župa broji 3398 stanovnika.
Donji Viduševac se nalazi 3 km sjeverno od grada Gline, na 173 m n/v. Prema popisu iz 1900. ima 554 stanovnika, 1948. - 530, 1953. - 422, 1961. – 405, 1971. – 384, 1981. – 336, 1991. – 329, 2001. – 205. Prema župnoj Spomenici na dan 01.01. 1961. Donji Viduševac ima 98 kuća s 393 duše
U domovinskom ratu selo je, nakon srpske okupacije, potpuno razoreno i spaljeno. Uništeno je 90 obiteljskih imanja.
Gornji Viduševac se nalazi 4 km sjeverozapadno od grada Gline, na 173 m n/v. Prema popisu iz 1900. ima 565 stanovnika, 1948. – 536, 1953.- 622, 1961. – 617, 1971.- 688, 1981. – 600, 1991. – 646, 2001. - 504. Prema župnoj Spomenici na dan 01.01. 1961. Gornji Viduševac ima 132 kuće sa 610 duša.
U Domovinsko ratu selo je potpuno spaljeno i razoreno pa je tako uništeno 176 obiteljskih imanja.

ŽUPNICI ŽUPE VIDUŠEVAC OD POSTANKA DO DANAS
1. Mijo Franković (Michael Frankovich) 1729. – 31.03. 1750. posljednjih godina svećeništva pomoć su mu bili kapelani Ivan Tomac (Joannes Tomecz) i Ivan Protulipac (Joannes Protulipecz)
U Spomenici je zapisano: «Župa ova viduševačka osnovana je 1729. godine i u njoj je kako se razabire iz Matice krštenih i to od 1. lista od 25. lipnja, prvi je župnik koji je njome upravljao bio vlč. Mijo Franković i to sve do 31. ožujka 1750., toga je dana umro.» Iz dokumentacije doznajemo da je vlč. Franković porijeklom iz Polja Metličkog (Kranjska).
2. Ignat Krčelić – od mjeseca rujna 1750. do ožujka 1752. godine kada je premješten za župnika u Kravarsko;
3. Ivan Protulipac – najprije kapelan pa župnik viduševački od 1752. do 1761. godine.
4. Mijo Sinković – župnik viduševački od 01. siječnja 1762. do kraja 1781. godine; naslijedio je od imućnih roditelja veliki imetak pa je mnogo uložio u izgradnju župnog dvora i gospodarskih zgrada oko njega. Bio je spreman izgraditi novu crkvu od tvrdog materijala i za to je pridobio i župljane. U nakani ga je omelo novačenje župljana u vojne postrojbe i time nedostatak radne snage. Iako je dugo ovdje bio svećenik, nastojao je premjestiti se u drugdje i to zbog «običaja da pljačkaši ovdje robe».
5. Ignat Pokrajzen – župnik viduševački od 1782. do 26. kolovoza 1800. godine; promaknut je u kanonika katedralne crkve zagrebačke; zna se da je bio veoma učen i uzornog života.
6. Ludovik Horvat – od 26. kolovoza 1800. do 04. rujna 1806. kada je preminuo; bio je pripadnik pavlinskog reda pa kad je isti ukinut, prešao je 1790. u svjetovne svećenike i poslan u župu Mala Solina, a zatim u Viduševac.
7. Andrija Vlašić – rođen je u Viduševcu 18. studenog 1766. od oca Matije i majke Barbare rođ. Štrk. Bio je župnik u Maloj Solini od 12. rujna 1800. do 27. siječnja 1807. kada je preuzeo župu Viduševac. Kako svjedoče zapisi, Andrija Vlašić je bio slabog zdravlja i nije ga radovalo održavati zemaljsko pa su u njegovo vrijeme zgrade i crkvene zemlje bile poprilično zapuštene. Ipak, imao je rijetku priliku susresti se s carem Franjom I. koji je 1818. posjetio ove krajeve i iznijeti mu potrebu za izgradnjom nove crkve. Već slijedeće godine, car je odobrio potreban novac, a nakon opsežnih priprema, izgradnja je započela 1826. godine. Nova crkva sv. Franje Ksaverskog dovršena je i blagoslovljena 18. studenog 1827. Viduševački sin i župnik ove župe, graditelj nove crkve umro je 12. ožujka 1828. godine, a sahranjen je na župnom groblju.
8. Janko Žirović – župnik viduševački od 01. listopada 1828. do studenog 1849. godine; kako sam svjedoči, «nerado je došao u pusti Viduševac», a viduševačko dobro našao je opustošeno. No, trebalo je «sjekirom zasjeći u korijen te raditi u dobru i u zlu». Obnovio je gospodarske zgrade, sagradio novi župni dvor, povećao župno groblje i blagoslovio novi drveni križ na blagdan Petrova 1837., popravio krov na kapeli sv. Antuna u Dvorišću, zasadio vinograd na brdu Žarkovac. Privremeno je upravljao i župom Mala Solina nakon smrti župnika Franje Papeša 1833. U vrijeme župnika Žirovića, kapelansku službu u Viduševcu obavljao je Josip Marić (1833.-1838.), rođen u Kostajnici 1807. godine, pjesnik i promicatelj ideja hrvatskog narodnog preporoda, a kasnije čuveni majski i glinski župnik.
9. Luka Veljača – duhovni pastir u župi viduševačkoj od 28. listopada 1849. do 29. lipnja 1854. godine kada je preminuo; bio je porijeklom iz Kostajnice, kapelan u Glini 1825/1826. i župnik u Maloj Solini od 1838.
10. Josip Akšamović – rođen u Ferićancima u Slavoniji 1818., a za svećenika zaređen 1842. godine. Župnik viduševački postaje 02. prosinca 1854. gdje ostaje do 1861. godine. Njegovom zalaganjem u Viduševcu je utemeljena 1857. godine škola, a brdo je zasađeno šljivama. Nakon Viduševca upućen je na službu u župu Dubranec gdje je i umro 1877. godine. Bio je vatreni promicatelj ideja hrvatskog narodnog preporoda, a održao je u ime Petrinjaca pozdravni govor 07. ožujka 1848. na velikoj pučkoj svečanosti u Glini povodom promaknuća Josipa Jelačića za hrvatskog bana.
11. Karlo Matačić – najprije je bio župnik Dubranca u Turopolju; primio je upravu župe Viduševac 19. studenog 1861. i ostao do 1875. godine kada je umirovljen.
12. Ludovik Detoni – imenovan za župnika župe Viduševac 05. listopada 1875. gdje ostaje do 1891. godine; bio je župnik u Maloj Solini od 1859. do premještaja u Viduševac; njegov nasljednik vlč. Janko Batušić piše: «Kućni nemir mnogo je priečio da predšasnik župnik nije uspievao svojom službom na zadovoljstvo naroda te je potom i crkva s kapelom i gospodarstvo nazadovalo. Stoga je narod vrlo želio i doželio da se župnik Detoni umirovi…»
13. Janko Batušić – rođ. 02. kolovoza 1842. godine u Cvetkoviću kod Jastrebarskog, a za svećenika zaređen 1868. godine. Prvi je put bio župnik viduševački od travnja do listopada 1875., ali je premješten u župu Mala Solina. Dekretom od 07. kolovoza 1891. vraćen je u Viduševac gdje ostaje do 1896. godine. Kako sam piše u Spomenici, župu je zatekao u jadnom stanju. Crkva je još 1880. godine oštećena potresom pa ju je trebalo popraviti što je 1892/93. i učinjeno. Opet je zasadio šljivar koji je njegov prethodnik Detoni dao iskrčiti. Zasadio je i jele oko crkve. Obnovio je i vinograd poharan koji se nalazio u poreznoj općini Dvorišće. Zalagao se za unaprjeđivanje ratarstva, stočarstva, voćarstva i vinogradarstva kako bi se poboljšalo materijalno stanje naroda. Njegovom je zaslugom u Maloj Solini podignuta škola. Umro je 1929. i sahranjen na glinskom župnom groblju.
14. Janko Grgurić – župnik viduševački s najdužim stažem u ovoj župi i to od 19.10.1896. do 28.02. 1942. kada je umirovljen; umro je u Glini 08.04.1944. godine, a sahranjen je ispred središnjeg križa na župnom groblju u Viduševcu. S naraštajima Vidušljana dijelio je desetljećima dobro i zlo – neimaštinu, ratove, bolesti. Prema podacima koje je zapisao vlč. Stjepan Šustić, "župnik Janko Grgurić bio je najdulje župnikom u Viduševcu otkada ta župa postoji. Upravljao je ovom župom gotovo pola stoljeća (46 godina). Rođen je 1866. u selu Sošicama u hrvatskom dijelu Žumberka. Za svećenika je zaređen 1889. u Zagrebu… Kako je dugogodišnji zaslužni župnik malosolinski, te napokon župnik viduševački Janko Batušić, zamolio da mu se dade neka lakša župa u starije dane, odlazi on 1896. u Glinu, a Janko Grgurić dolazi u Viduševac. Grgurić je instaliran za župnika u Viduševac na blagdan sv. Franje Ksaverskog, zaštitnika župe 1896. On u župnu Spomenicu marljivo bilježi sve događaje od svog dolaska pa sve do 1936. Šteta je samo što i dalje nisu zapisivani mnogi presudni događaji koji su svakako imali velikog utjecaja na moralno vjerski život u župi. Nemirne i ratne godine ostale su od očevidaca nezabilježene što će ostati za razumijevanje kasnijim župnicima manjkavima… Po zapisima župnika Grgurića , po pričanju drugih razaznajemo da je on bio čovjek široke naobrazbe. Marljivo je čitao i pratio teološke revije…“
Imao je čast sa župljanima župe Viduševac «skromno i radosno» 04. 08. 1935. dočekati mladoga nadbiskupa Stepinca na njegovom putu iz Gline u Bučicu. Dana 23.09.1936. u Viduševcu je boravio nadbiskup Alojzije Stepinac koji je podijelio sakrament sv.potvrde i izvršio kanonsku vizitaciju.
15. Franjo Zagoršak – Slovenac, od progonstva iz Slovenije do kraja rata 1945. god. službovao u župi Viduševac,a problem je bio što ga ljudi nisu razumjeli, niti je on razumio njih. Nije pisao Spomenicu kao ni izvješća koja je tražila Nadbiskupija pa to teško vrijeme za župu Viduševac ostaje nama nedostupno. Po završetku rata vraća se u Sloveniju gdje i umire.
16. Ivan Vrbanac – rođen je 1911. u Hađeru, župa Mala Solina; nakon završenih šest razreda gimnazije u Glini, primljen na bogoslovno sjemenište u Šibeniku gdje je za svećenika zaređen 1937., a mladu misu – prvu i jedinu u župi Mala Solina služio je 25. srpnja iste godine. Župnik viduševački i malosolinski Ivan Vrbanac bio je u teško vrijeme poslije II. svj. rata - od 1945. do prerane smrti 25. studenog 1951.; sahranjen je ispred središnjeg križa na župnom groblju.
17. Vjekoslav Marić - rođen je 10. 06. 1927. u Gracu kod Požege; prvi put je upućen u Viduševac po želji nadbiskupa Alojzija Stepinca od 22.12. 1951. do 07.01. 1952. koji je bio duboko ožalošćen stanjem u župama Banije i Korduna pitajući se nema li svećenika koji bi mogli poći u napuštene i prazne župe. Tako je za Božić 1951. vlč. Marić stigao u ovaj kraj ispovjedajući vjernike, služeći sv. Mise te obavljajući blagoslov kuća. Vratio se opet za Antunovo, o Uskrsu, za blagdan Duhova te u ljeto 1952. Kao župnik župe Viduševac vraća se 03. 10. 1953. i ostaje do 19.12.1967. godine. Bio je mladi svećenik, željan duhovnog «podgrijavanja» te se angažirao na poticanju vjerskog života ove ratom opustošene, siromašne i duhovno zapuštene župe. Njegovom zaslugom u Viduševac je dopremljen i ustoličen kip Majke Božje Fatimske 20. svibnja 1962. godine. Uz pomoć župljana održavao je i solidno gospodarstvo.
18. Stjepan Šustić – rođen je 1938. u Dužici od oca Petra i majke Jage, župnik u Maloj Solini viduševački od 1967. do 1975. Sv. potvrda podijeljena je 1974. godine; župljani ga pamte kao skromnog i uzornog svećenika. Poslan u novu župu Kalinovac gdje je preminuo 08.01.1976. Sahranjen je na župnom groblju u Viduševcu 10. 01.1975. svečano ispraćen od mnoštva svećenika i vjernika.
19. Stjepan Čukman – rođen u Mariji Bistrici 1947. od oca Juraja i majke Ljubice kao najstarije od petero djece. Za svećenika je zaređen po uzoritom kardinalu Franji Kuhariću 24. 06.1973. godine u Zagrebu, a prvu svetu Misu svečano je proslavio u rodnoj župi 22.07. 1973. godine. Dekretom kardinala Kuharića imenovan je upraviteljem župe Viduševac krajem 1975. O tome piše: «To je bila jedna od bolje vjerskih župa u nadbiskupiji zagrebačkoj. Taj naš Hrvat – iskreni katolik i dobar čovjek, rado je dolazio u crkvu i živio po Božjim zapovijedima. Bilo je to tada srednje materijalno stojeće selo na Banovini, ali visokih moralnih načela.» Iz Viduševca odlazi 1978. za misionara u Oslo, gdje ostaje 18 godina. Tijekom Domovinskog rata angažirao se na pomoći potrebnima u Domovini. Početkom 1996. upućen je na službu u Hrvatsku katoličku misiju u Nicu. Služeći izvan Domovine, pored svojih svećeničkih dužnosti i obveza, nesebično se trudio podučavati djecu i mlade hrvatskog porijekla materinjem jeziku.
20. Leonard Blagus – rođen 09.09.1946. godine u Goričanu, župa sv. Leonarda, od oca Ivana i majke Tereze. Mladu Misu slavio 1973., a kao kapelan bio u službi u Križevcima. Župnik je bio u Viduševcu od 1978. – 1980., Draškovcu i Legradu gdje je prerano umro od zatajenja srca 05.07.1986. Pokopan je na groblju u svojoj rodnoj župi u Goričanu.
21. Ivan Novosel – r. 1952. u Selniku, župa Ludbreg, a za svećenika zaređen 26. lipnja 1978. godine u Zagrebu; bio župnik viduševački od 11. ožujka 1980. do ljeta iste godine
22. Đuro Sabolek – rođen 1950. u Mađarevu, za svećenika zaređen 29.06. 1975. godine u Rimu od Sv. Oca Pape Pavla VI. Za župnika župe Viduševac dolazi s mjesta kapelana u župi Slavonska Orahovica u ljeto 1980. te ostaje do kolovoza 1987. godine. U tom relativno kratkom vremenu, njegovim iznimnim zalaganjem, potpuno je obnovljena izvana i iznutra župna crkva sv. Franje Ksaverskog i sagrađen novi župni stan. Poslan je na službu u župu Vukovina.
23. Juraj Jerneić – rođen 14. kolovoza 1954. godine u Krapini. Osnovnu školu završio je u župi Sveti Križ Začretje. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1981. u Zagrebu. Kao kapelan bio je na službi u Prečkom i u Velikoj Gorici. Od 01. rujna 1987. bio je župnik viduševački, a od Uskrsa 1988. preuzeo je i župu Mala Solina. Kasnije piše: «Primopredajom župe 01. rujna 1987. postao sam stanovnik Viduševca… Prva se ljubav ne zaboravlja. Istina, bio sam već 6 godina svećenik. No, Viduševac je prva župa kojom sam samostalno kao župnik upravljao…» Godine 1991. odlazi u progonstvo kao i većina župljana. Boravi u Velikoj Mlaki gdje aktivno pomaže u župama Odra i Velika Mlaka. Nakon «Oluje» do 10. kolovoza 1998. postaje župnik Gline, Viduševca, Maje i Male Soline pokušavajući organizirati vjernički život povratnika u Glinu. Godine 1996. za pomoć mu dolazi kapelan Dražen Karačić. Već 22. kolovoza 1998. odlazi za ekonoma Zagrebačke nadbiskupije.
24. Tomica Šestak – rođen 1967. u Varaždinu od oca Antuna i majke Katarine r. Lončar. Za svećenika je zaređen 1993. godine po rukama - sada blagopokojnog uzoritog kardinala Franje Kuharića. Bio je kapelan u župi Sv. Ane u Loboru te u Zagrebu. Po nadbiskupu Josipu Bozaniću 1998. je imenovan upraviteljem župa: Sv. Ivana Nepomuka u Glini, Sv. Franje Ksaverskoga u Viduševcu, Sv. Ilije u Maji te Ranjenog Isusa u Maloj Solini. Službu upravitelja ovih župa vršio je punih sedam godina do 2005. kada je 25. kolovoza imenovan je župnikom župe Sv. Nikole biskupa u Krapini. Tijekom službe u župama glinskog kraja sagrađena je nova crkva sv. Ivana Nepomuka u Glini kao dar zagrebačke nadbiskupije. Na pomoći su mu bili kapelani : Drago Kozić, Denis Barić i Miroslav Lesičar.
25. Alfred Kolić – rođen je 15.03.1969. u Skopju od oca Josipa i majke Paškaline kao najmlađe od 12-ero djece. Obitelj se doselila u Veliku Goricu gdje je i Alfred završio osnovnu školu. Odgajan je u duboko religioznoj obitelji, od djetinjstva privržen crkvi pa je i sam želio postati svećenik jer se tim pozivom oduševljavao. Godine 1983. stupio je u Dječačko sjemenište na Šalati gdje je 1987. maturirao. Na KBF diplomirao je 1993., a za svećenika je zaređen godinu kasnije. Službu kapelana obavljao je u župama sv. Petra i Pavla u V. Gorici, u Zagrebu - Špansko, u Zagrebu - sv. Blaž, službu pomoćnika   vicerektora u Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, a župnik je bio četiri godine u Zagrebu - Bešići. Župe Glina, Viduševac, Maja i Mala Solina preuzeo je krajem kolovoza 2005. Angažiran je na obnovi i uređenju u ratu srušenih crkava u župi Viduševac, Maja i Mala Solina. Kapelani Miroslav Lesičar i Duje Kurtović.

Crkva sv. Franje Ksaverskog
Naši preci, prvi naseljenici današnjeg Viduševca, sagradili su drvenu kapela na Perlinskom brijegu posvetivši je sv. Franji Ksaverskom 1726. godine na četvrtu nedjelju po Uskrsu. U spomen na taj dan, sve do 60-tih godina 20. st., bilo je u viduševačkoj župi proštenje i slavilo se viduševačko Posvetilo. Danas znamo da u bližoj okolici nije bilo crkve ili kapele posvećene upravo tom svecu misionaru. Kako je i odakle stigao u Viduševac? Kako dio naših korijena seže u prelijepi Gorski kotar, baš tamo, u Rtiću iznad Lukovdola i danas stoji jedan od najstarijih crkvenih spomenika toga kraja – zavjetna crkva Sv. Franje Ksaverskog koju su podigli plemići Zrinski prije 1600. godine. Vjerujem da su mu upravo prvi stanovnici Viduševca posvetili svoju kapelu povezavši tako stari i novi dom.
U trećem desetljeću 19. st. gradile su se mnogobrojne crkve na Baniji. Ovaj je kraj proživljavao krizu nakon Napoleonovih ratova, a čini se da je presudan bio posjet cara 1818. god. ovim krajevima koji je osigurao novac. U vrijeme biskupa Maksimilijana Vrhovca (1787-1872) i njegovog nasljednika Aleksandra Alagovića izgrađene su mnoge graničarske crkve U crkvenoj arhitekturi to je vrijeme baroknog klasicizma koji je produžen upravo izgradnjom graničarskih crkava. Župna crkva u Viduševcu u graditeljskom smislu predstavlja varijantu tektoničkog tipa. Lađu na jarmove dijele snažni, britko profilirani stupovi ojačani pilastrima i vijencima koji čine obrate. U vanjštini se također ispoljava tvrdoća složenih elemenata građevine s klasicističkim visokim dovratnicima na glavnom i bočnom ulazu. Unutrašnjost je osvijetljena iz polumjesečastih prozora probijenih na gornjoj razini. Pod crkve izveden je u mozaiku s geometrijskim motivom. Na ručici vrata ispisana je 1827. godina. Unutrašnjost crkve bila je samo obijeljena sve dok 1861. nije Rikard Svonke u svetištvu naslikao zidnu sliku. Kasnobarokna pala sv. Antuna Padovanskog po predaji potječe iz franjevačke crkve u Čuntiću. Propovjedaonica je kasnobarokna, kao i svjećnjaci, dva kaleža iz 18. st. te relikvijar sv. Franje Ksaverskog. Kako svjedoče spisi, vrijedne stvari, nakit i oltari preneseni su iz stare crkve.
Perlinski brijeg na kojem se župna crkva s pratećim objektima nalazi, iznimno je izložen svakoj vremenskoj nepogodi. Zato su oštećenja bila česta, a popravci nužni gotovo svake godine. Godine 1880. crkva je oštećena u potresu pa, kako nije godinama popravljana, krov je sagnjio, a počela je propadati i unutrašnjost. Temeljito je obnovljena izvana i iznutra 1892/93. godine po dolasku u župu Janka Batušića. Umjesto starog drvenog krova, stavljen je crijep, a na toranj pokrov od bakra, križ i jabuka su pozlaćeni a postavljen je i gromobran. Nabavljena su 2 nova zvona Unutrašnje slikarije i pozlatu obnovio je slikar i pozlatar Josip Krezhov. Župljanke su se angažirale na izradi novih oltarnika pa je gotovo svaki oltar imao po 2 nova. Već 1895. novi potres oštetio je tek obnovljenu crkvu i to strop iznad kora i glavnog oltara.
Tijekom 1902. godine nabavljene su slike križnog puta darom domaćih župljana kao i onih iseljenih u Ameriku i postavljene na zidove crkve. Novi križni put blagoslovljen je na blagdan zaštinika župe 03. prosinca 1903. godine.
Dana 10. listopada 1909. ovaj je kraj pogodio tako snažan potres, „da su sama zvona u tornju crkve zazvonila“. Koliko je crkva bila oštećena župnik nije zabilježio, a te je godine ličilac Franjo Steinburg obnovio slikarije i obojao klecala uljanom bojom.
Tijekom 1917. vojna vlast oduzela je tri zvona sa župne crkve dok je četvrto- veliko spašeno zahvaljujući poznatom natpisu. Župnik Grgurić popratio je ovo odzimanje ovako: „Nezasitni moloh ratni ovoga svjetskog požara segnuo je krutom pandžom i u visine svetih mjesta te skinuo posvećena zvona da od njih salije smrtne cievi.“
Godine 1920. poravljen je krov župne crkve i žbuka na zidovima. Popravljena je i ograda oko cintora. Na inzistiranje nekolicine nezadovoljnika, a protiv volje župnika, u velikoj skupoći je 1923. okrečena cijela crkva. Deset godina kasnije čitava župna crkva zajedno s tornjem opet je okrečena, popravljen je krov, obnovljena slikarija i učvršćeni napukli zidovi.
Zaslugom učiteljice Jelene Gudac, uređen je kod ulaznih vrata župne crkve Božji grob. Od priloga župljana nabavila je Isusov kip u ležećem položaju, a sarkofag u koji je položen načinio je crkveni odbornik Luka Krznarević.
Zidovi u unutrašnjosti crkve bili su ukrašeni velikim slikama nepoznatog autora iz. 19. st. – sv. Franje Ksaverskog, Žalosne Gospe, sv. Mihaela, Anđela Čuvara i sv. Antuna.
Crkva je oštećena i u II. svjetskom ratu. O tome, na traženje Nadbiskupskog Duhovnog Stola, 1951. godine izvješćuje tadašnji viduševački župnik Ivan Vrbanac:
«Župna crkva Viduševac početa je popravljati u rujnu prošle god. i nije učinjeno ništa nego ono malo krova… Narod je bio da se taj dio popravi i poslije toga počelo se kroz ovu zimu sa prikupljanjem darova za popravak. Kad je novac sakupljen, domaći radnici počeli su radom. Nabavili smo prije cement, kreč i gruštove, premda malo teško i skupo, ali išlo je. Rad je počeo sa skidanjem svega što ne vrijedi. Pukotina je zakajlana, cementom zalivena i cijeli dio nabačen izmaljan iznutra i izvana. - Pročelje crkve je također nešto popravljeno. Prezbiterij bi bio za dugo miran samo ako se cijela sjeverna strana brda ne svaža. Za svaku sigurnost nastojat ćemo da sa dva veza želj. štangi povežemo cijeli prezbiterij sa glavnim stupovima crkve.
Pročelje crkve ozljeđeno je sa dve Njem. granate. Šteta nije velika, ali se ne može popraviti pošto je visina, a toliko gruštova nemamo gdje dobiti. Stvar nije opasna niti po zidove crkve niti po narod.»
U lošem materijalnom stanju i crkvu i župni dvor zatekao je 1953. vlč. Vjekoslav Marić. Nakon najnužnijih popravaka, zamolio je 1957. Katarinu Crnković iz St. Louis-a da oglasi u hrvatskim novinama u Americi potrebu za obnovom crkve i provede sabirnu akciju. Njezinom zaslugom sakupljena je pristojna svota pa je župna crkva obnovljena. Župljani su iz svoje šume darovali hrastove za letve pa je čitav krov nanovo poletvan. Zamijenjeni su i crijep i kaplaji. Godine 1961. vlč. Marić pozvao je sveučilišnog profesora Stjepana Szavits-Nossan-a da pregleda crkvu i utvrdi njezino stanje. Inženjer je o tome načinio tehnički izvještaj, a župnik je obnovu unutrašnjosti crkve stavio u desetogodišnji plan. Napravljene su i pripreme za uvođenje električne energije u crkvu. Uz stručno vodstvo soboslikara Slavka Hlača, domaći zidari i radnici zdušno pomažu u bojanju unutrašnjosti župne crkve. Obnovljen je i glavni oltar, načinjeni štokovi na ulazu za staklena vrata, stavljen pod u sakristiju, spuštena propovjedaonica. Pored nesebične pomoći kroz besplatni rad, župljani su rado davali i svoje novčane priloge kako bi crkva što prije zasjala u svojoj punoj ljepoti. Tako uređenu crkvu posvetio je kardinal dr. Franjo Šeper 08.11.1963. godine. Te iste godine u svibnju je crkva dobila električnu rasvjetu, a u lipnju je «i župni stan prosvijetlio».
Značajno je spomenuti da je 07.03.1965. počela Služba Božja na hrvatskom jeziku, a novi obred Mise, čitav na hrvatskom jeziku uveden je 30.11. 1967. Kako bi se Riječ Božja čula i razumjela, vlč. V. Marić kupio je 1965. godine u Trstu razglas za crkvu.
Dana 11.11.1966. popodne dogodio se snažan potres pa je crkva oštećena. Još snažniji potres koji je razorio grad Banja Luku 26. i 27. 10.1968. osjetio se i u našem kraju. U crkvi su popucali svodovi na lađi, a toranj se od jakog njihanja odvojio od lađe.
Dolaskom vlč. Stjepana Šustića započinje zamjena oluka na crkvi, glavni oltar je postavljen prema novim liturgijskim propisima, a stara crvotočna klecala zamijenjena su novima postavljenima na drveni pod. Posebno je zabilježena godina 1974. kada je biskup Mijo Škvorc podijelio sakrament Sv. Potvrde za 180 krizmanika s kumovima, a svi su bili obučeni u narodnu nošnju. «Takvu ljepotu mnogi župljani još nisu zapamtili», zapisano je u Spomenici.
Najveći dio radova na uređenju župne crkve, dvora i okoliša izveden je u vrijeme vlč. Đure Saboleka. Dana 27.04.1981. srušena je stara sakristija, a nova je u potpunosti završena 01.10. iste godine. Cintor je ograđen novom ogradom, a za blagdan Gospe Fatimske bio je nadbiskup Franjo Kuharić. Slijedeće godine u travnju počinje uređenje fasade na crkvi što traje 49 radnih dana. Viduševačka crkva dobiva potpuno novo ruho, a za Gospu Fatimsku u jesen 1982. ponovno dolazi nadbiskup Kuharić. Tijekom 1983/84. sagrađen je novi farof.
Dolaskom vlč. J. Jerneića, u proljeće 1988. započinje uređenje svetišta i glavnog oltara oblaganjem u mramor. Dana 17.10.1989. počelo je i generalno uređenje zvona, iste je godine uređen okoliš crkve, izbetonirani ivičnjaci, posijana trava te započeto generalno uređenje orgulja. Sve je zasjalo novim sjajem. Svećenici su imali potporu župljana koji su nesebično davali za potrebe crkve, odazivali se na rad ponoseći se svojom prelijepom crkvom na brdu sv. Franje. A onda je došao rat i dugogodišnje, strašne prijetnje počele su se ostvarivati - ova će crkva biti srušena…
U Domovinskom ratu, crkva je potpuno razorena. Prve tenkovske granate pogodile su je na blagdan sv. Joakima i Ane 26. srpnja 1991. nanijevši joj značajna oštećenja. Uslijed ratne opasnosti viduševački župnik Juraj Jerneić 27. srpnja odlazi u Veliku Goricu u samostan sestara «Kraljice svijeta». Sa sobom uzima dio najvrjednijih stvari, a među njima i matice. Snažni napadi dogodili su se 25., 26., 27. i 29. kolovoza kada je ponovno stradala crkva –izvana i iznutra. Kako su raznesena vrata, crkva se više nije mogla zatvoriti pa su hrvatski gardisti spremili najvažnije stvari u kamion kako bi ih župnik odvezao na sigurno.
Dana 10. kolovoza 1995. viduševački župnik Juraj Jerneić prvi je put nakon pada Viduševca došao do sela. «Već s križanja za Gornji Viduševac želim primijetiti crkvu. Nema je. Došao sam konačno do nje. Putem nisam prepoznao dvorišta jer u njima nema više kuća, drvene su, vatrom uništene, zidane izgledaju stravično…»
Od 03. prosinca 1995. godine sv. Mise za župljane svih župa služile su se u privremenom bogoslužnom prostoru uz Dječji vrtić u Glini. Ruševine viduševačke crkve raščišćene su tijekom 1997. godine, a uz bočne zidove pronađeni su sanduci eksploziva «Vitezit». Hvala Bogu, nitko nije stradao! Sv. Misa prvi je put služena između ostatka zidova za Fatimsko proštenje 19. listopada 1997. godine što je označilo početak obnove u ratu srušenih obiteljskih kuća u Viduševcu.
Uz crkvu je sagrađen župni dvor. Na mjestu starih gospodarskih zgrada (župna kurija) župnik Mijo Sinković sagradio je kuću za potrebe župnika. Bio je sagrađen na mjestu starog farofa kojeg pamte i današnji naraštaji. U kanonskoj vizitaciji iz 1771. godine potvrđuje se da je od drveta sagrađen novi župni stan koji na katu ima 6 soba. Donji kat ove zgrade imao je nekoliko prostorija za ostavu , a kroz sredinu je bio veliki prostor za čuvanje kola gdje su se mogla smjestiti i po dvoja kola.

Orgulje i orguljaši
U Spomenici župe Viduševac dana 12.10. 1917. godinu župnik viduševački Janko Grgurić zapisao je "u predmetu rekvizicije po vojnoj upravi i kositrenih cijevi na orguljama" slijedeće:
"Orgulje su građene godine 1858. odnosno bilježka olovkom u ormaru kod mjeha orgulja glasi ovako" ove je orgulje izgradio 1858. Tump. "Orgulje nisu nikada popravljane nego samo 1897. čišćene po Dobniku, ocu i sinu iz Zagreba."
"Orgulje su smještene sredinom crkvene lađe koja ima smjer sjeverozapadni i to u srednjem dielu crkvenoga kora, u uzkoj formi prizme, a konstruirane sa 10 registara jednog manuala od 4 oktave tj. 51 tipkom i pedala 1 1/2 oktave 18 tipki. Izgradnja samih registara učinjena je većinom iz drvenih svirala, dok tri registra izgrađena su sa smjesom kositra i olova, tj. olovo daelko prevladjuje, što se može pokusom nokta ustanoviti. Orgulje se nalaze u drvenom ormaru iz mekana drveta na pročelju ukusno izrezbarena. Slom monarhije učinio je da cijevi orgulja nisu rekvirirane."
Čini se dakle, da su orgulje postavljene u crkvi za vrijeme župnika Josipa Akšamovića, ali o tome u Spomenici u njegovo vrijeme nije ništa zapisano. Orguljašku službu u crkvi u početku su obavljali učitelji, ali se na njih nije uvijek moglo računati. U vrijeme župnika Detonija svirati je naučio župljanin Ivan Arambašić.
Za godinu 1891. zapisao je viduševački župnik Janko Batušić:
"Pošto je ovdje bilo učitelja, koji nisu znali ili redovito htjeli orguljati to se je izučio domaći seljak Ivan Arambašić i dosta dobro svira. No orguljaš je sam uz orgulje i pjevao te se to činilo kao da plaćeni rabotaš čini svoju dužnost za pogodjenu svotu a ostali narod i školska djeca puki su slušatelji i zievači bili... Tu je trebalo najprije školsku mladež u crkvi u pjesme uputiti...Sada već pjesme uz orgulje i molitve dboro napreduju te nardo mnogo na pobožnost giblje..." Za 1893. godinu zapisano je "Sam orguljaš imade 50 for. godišnje nagrade te je obvezan svakoga svetka kod s. mise/bila jedna ili dvie kao takodjer i kod večernice orguljati i s djecom - pjevačima pjevati."
U 1897. godini zapisano je: "Glasovi inače solidno gradjenih orgulja u župnoj crkvi, odavali su već podulje vrieme da je nešto pokvareno. Domaći naš organista predlagao je i molio ponovno, da se orgulje strukovno pregledaju. Pružila se je prilika ove godine da se to izvede. Pozvani su u Glinu zagrebački vješti graditelji orgulja Dobnik otac i sin, da poprave orgulje ondjašnje župne crkve, pogodiše se s našim crkv. odborom da će orgulje župne crkve temeljito pregledati, očistiti, popraviti i složiti za svotu od 125. for. Da bude posao što savjesnije i valjanije na korist svrhe orgulja izveden, domaći se je župnik vrlo rado obavezao dobrovoljno da će istim vještacima za vrieme njihovog rada podavati stan i obskrbu od svoga. To je i učinjeno. Nakon dvie sedmice rada, orgulje su u dobro stanje postavljene, što je odmah i nevješt glazbi i orguljama opazio..."
Dana 18.10.1928. umro je orguljaš Ivan Arambašić, a nakon njegove smrti sviranje je preuzeo domaći učitelj (Luka Šantek?) za naknadu u novcu i žitu. Luka Jambrešić je 1929. temeljito očistio orgulje i učvrstio rasklimane dijelove. Godine 1932. učitelj je naglo odustao od sviranja, a izgleda da su u to vrijeme svi bili nezadovoljni – i župnik, i narod, i orguljaš. Zato se sviranja se primio Tomo Vlašić koji je bio samouk i slabo je svirao: “I sjeo je Toma na klupu orgulja i počeo neuk u notama udarati ono nekoliko pjesmica po sluhu slabom slabo i pogrješno uvježbanih, težkom svojom rukom po tipkama.”. No, u to je vrijeme u Viduševcu na službi bila mlada učiteljica Jelena Gudac "koja je požrtvovno jednog mladića s dobrim sluhom obdarenim izučila note i utuvila mu smisao za pravilno sviranje i pratnju. Početkom srpnja 1934. preuzeo je orguljašku službu Stjepan Gregurić i sve je u tom pogledu pod nadzorom spomenute učiteljice pošlo boljim putem."
Godine 1955. župnik Vjekoslav Marić zapisao je "Već duge mjesece ne čuju se naše orgulje. Od Božića počeo sam vjernike poticati da dadnu za popravak orgulja. Bogatiji 1000, a siromašniji 500 i pomalo se odazivaju. Dao Bog da se sakupi potrebna svota i poprave orgulje.” Ipak, nakana je urodila uspjehom pa je “17.07. 1955. na poziv župnog ureda došao je unuk glasovitog graditelja orgulja Heferera -Faulend koji je pregledao orgulje i pogođen je popravak orgulja. Načinit će 54 nove svirale, orgulje temeljito očistiti, mjeh pokrpati i naštimati, a sve za cijenu 120.000 din + putni trošak+hrana i stan za dvojicu za 14 dana. Tutori su se složili i obećao je graditelj orgulje za Božić moraju biti orgulje popravljene. Tako je i bilo. Na polnoćki su prvi puta orgulje zasvirale. Do kraja godine narod je dao za popravak orgulja 88.700 din."
Orgulje su temeljito uređene 1988. za službe župnika Juraja Jerneića. Sve do smrti 80-tih godina orguljao je Stjepan Gregurić kojeg su svi znali pod nadimkom Štefek. Pred očima mi je i sada njegov sitan lik za harmonijem, razbacane note i naočale okrenute naopako. Ma što tko rekao, pjevalo se u viduševačkoj crkvi dobro, iz dna duše, na slavu Božju.

Zvona župne crkve
Potpuni opis zvona daje 1917. godine viduševački župnik Janko Grgurić: Cinkuš – zvono na vrhu tornja težine 35 kg; saliveno 1893. kod Mate Majera u Zagrebu; zvonilo je vrlo glasno navještajući smrt župljana
Malo zvono sv. Križa – težine 140 kg; saliveno kod Antuna Blazine u Zagrebu god. 1913.
Srednje zvono sv. Roka – težina 351 kg; nabavljeno 1853. godine od milodara župljana, a preliveno 1887. u Zagrebu kod Matije Majera. Na zvonu je bila slika sv. Roka i stih:
Veliko zvono sv. Franje Ksaverskog – težine 600 kg; saliveno u Zagrebu po Hinku Degenu s likom zaštitnika župe Viduševac; od salijevanja za ratne potrebe spasio ga je slijedeći «osobito važan Hrvatski napis»:
Upravo je ovaj natpis na veliko zvono stavio hrvatski pjesnik Ivan Trnski koji je služio kao časnik I. banske pukovnije u Glini.
Ovi zapisi demantiraju laž koja se sve do danas provlači kroz zlonamjernu srpsku propagandu: da su zvona na viduševačkoj crkvi poklonjena sa srušene pravoslavne crkve u Glini u II. svjetskom ratu.
U Domovinskom ratu naš dragi Zvonimir srušen je zajedno s tornjem župne crkve. Ispod ruševina zvono je otkopano 15.listopada 1995. godine. Oštećeno je od pada i silnih udaraca pa treba obnovu i popravak.
Nakon završetka I. svjetskog rata i uspostave nove države, ukazala se potreba za nabavom «manjkajuća tri zvona». Župnik Grgurić, kako proizlazi iz njegovih zapisa, zalagao se da se sredstva prikupljaju, ali da se s nabavom sačeka dok cijene ne padnu. Ipak, tijekom 1924. godine skupina župljana nabavila je zvono težine 220 kg umjesto malog, a najviše su opet dali Amerikanci. Iste je godine na trošak crkve nabavljen i na vrh tornja postavljen novi cinkuš koji je u Domovinskom ratu završio u selu Hrvatska Bojna kao četnički ratni trofej. Vratili su vojnici Armije BiH koji su ga preselili u selo Šmrekovac kod Cetingrada. Slijedeće je godine nabavljeno srednje zvono težine 335 kg koje je, zbog lošeg materijala nakon nekoliko godina postalo neupotrebljivo pa je nanovo preliveno u Zagrebu kod Kvirina Lebiša i u toranj postavljeno 1933. na samu staru godinu. Stariji se župljani sjećaju da su zvona kao djeca svečano dočekivali i za kolima, u procesiji, okićena, uz pjesmu i molitvu, dopratili do crkve.

Kapela Srca Isusova u D. Viduševcu
Godine 1907. započela je inicijativa mladih, u Ameriku iseljenih Vidušljana da skupe dar «da se u njihovom selu podigne nešto kao kip, Razpelo, kapelica.» Župnik Janko Grgurić suglasio se s tom nakanom i predložio da se podigne malena kapelica s kipom Presvetoga Srca Isusova. To je slijedeće godine i učinjeno u Donjem Viduševcu. Župljani su izabrali mjesto, privezli građu te kapelicu sami ogradili. Posebnu brigu o svemu vodili su Mate Šantek i Luka Turković. Zabilježeno je da su se zavjetne procesije iz župne crkve sv. Antunu u Dvorišće, ovdje zaustavljale na molitvu. Kapelicu je blagoslovio Janko Batušić. Sv. Misa održava se na blagdan Srca Isusova.
U Domovinskom ratu kapelica je oštećena, kip Srca Isusova razbijen, ali je zalaganjem župljana kapela 1996. godine obnovljena.

Kapela sv. Antuna Padovanskog u Dvorišću
Župi Viduševac od njezina utemeljenja pripada i kapela sv. Antuna u Dvorišću. Bila je drvena i sagrađena oko 1663. na vrh brda iznad Dvorišća. Stara predaja kaže da je drvena građa za kapelu prikupljena i složena na početku sela gdje je trebala biti započeta gradnja. Preko noći, neka nepoznata sila prenijela je tu građu na brdo iznad sela pa je kapela tu i sagrađena. U to davna vrijeme, oko kapele je bilo groblje na kom su sahranjivani stanovnici Dvorišća, Hađera, Male Soline i Jama. Sv. misa se služila pet puta na godinu.
Nova kapela izgrađena je 1743. ali je nekoliko puta pregrađivana i obnavljana, a u 19. st. vjerojatno i produljena. U njoj se 1771. godine spominju se tri oltara: sv. Antuna, sv. Roka i sv. Valentina. Godine 1894. drveni su zidovi zamijenjeni ciglom, povišen i limom obložen toranj; nabavljeni novi križ i jabuka i to zaslugom župnika Janka Batušića koji je pri preuzimanju župe zapisao «Čim bude crkva do kraja uređena, prihvatit nam se je popravka kapele s. Antuna Pad. u Dvorišću, koja od mnogo godina već čeka na nužne popravke.» Iz ušteđenog materijala i upotrebljivog starog, iza kapele sagrađen je čardak za potrebe župnika i župljana «gdje mogu slobodno počinuti i ogrijati se». Obnovljenu kapelu blagoslovio je na blagdan Svih Svetih glinski župnik Pavao Leber. Godine 1899. slikarski majstor iz Petrinje Stromar oslikao je kapelicu iznutra jer su stare slikarije izblijedjele. Godine 1906. crkva je okrečena, žbuka popravljena i ograda oko cintora «u red stavljena».
Trošni krov prekriven je novim crijepom, popravljena je žbuka, a kapela je okrečena. Od planirane adaptacije čitave kapele, zidanja tornja i proširenja sakristije, što je trebalo započeti još 1914. godine, se odustalo zbog skupoće materijala i nedostatka radne snage.
Za salijevanje topovskih cijevi u I. svjetskom ratu iz kapele su uzeta obadva zvona. Nova su nabavljena i postavljena u tornjić 1922. (zvono težine 83 kg) i 1924. (zvono težine 53 kg).
Godine 1928. popravljena je sakristija, a pod popločen pločicama. Slijedeće je godine izgrađen «solidan zvonik», a kapela je proširena. U II. svj. ratu: «Kapela sv. Antuna u Dvorištu oštećena je sa jednom njem. granatom. Šteta nije velika ali se nije moglo dobiti niti cementa niti kreča da se popravi, kad se je ostali dio kapele popravljao. Kapela, kuća i suša kraj kapele popravljeni su prošle god. Otvor je zatvoren daskom.» (Ivan Vrbanac, 1951.)
Kapela je tijekom godina obnavljana i popravljana više puta izvana i iznutra. Zabilježeni su veći popravci 1958. za vrijeme župnika V. Marića kada je tornjić – piramida prekriven limom, a kapelica ožbukana izvana. Godine 1968. za vrijeme župnika Stjepana Šustića također je popravljena. Temeljita obnova planirana je za ljeto 1991. godine, ali je tu namjeru spriječio početak Domovinskog rata.
Za ovu je kapelu osobito vezana tradicija proštenjarstva za blagdane sv. Antuna Pustinjaka, sv. Valentina, sv. Antuna Pustinjaka i sv. Roka. Zavjetujući se za sreću u blagu i gospodarstvu te moleći za zdravlje, proštenjari su išli u procesiji iz župne crkve – domaći, iz susjednih župa pa i pravoslavni, donosili svoje darove koji su se poslije prodavali na licitaciji. Od prikupljenog novca uređivala se kapela i plaćali drugi troškovi.
Zbog položaja na osami, kapela je često bila meta provalnika. Tako su 17/18. studenog 1920. godine «zlikovci» provalili i pokupili nešto «oltarnih pokrivala i krpa». Godine 1973. provalnici su uništili glavna ulazna vrata, a od sakristijskih su odnijeli ključ, a 1988. u provali je ukradena zavjetna slika sv. Valentina koja nikad nije pronađena.
U Domovinskom ratu, kapela je znatno oštećena topničkim projektilima, a tijekom okupacije pobunjeni su Srbi uništili ono malo inventara koji je u unutrašnjosti ostao neoštećen. Temeljita obnova započela je u jesen 1996., a završena 1997. godine kada je na blagdan Petrova 29. lipnja svečano blagoslovljena.

Kapela sv. Marije Magdalene u D. Trstenici
Sela Trstenica, Golinja (Išeki) i Silaji nalaze se na sjeverozapadnoj strani župe Viduševac. Od 1731. do 1789. Trstenica je spadala pod župu Viduševac da bi osnutkom župe Golina bila pripojena njoj.
Prva kapela je sagrađena oko 1698. i to od hrastovog drveta, u svetištu je bio oltar sv. Marije Magdalene. Kapela je imala i propovjedaonicu. Prvi put u kanonskim vizitacijama župe Viduševac spominje se 1733. godine i to da je pripadala župi Pokupsko dok nije utemeljena ova župa u istoimenom selu. Na sredini glavnog oltara kip je sv. Marije Magdalene, a sa strane sv. Franje i sv. Klare. Oko kapele je bilo groblje na koje su se sahranjivali stanovnici sela Trstenica, Golinja, Biščanovo, Turčenica, Gornja Šatornja i Batinova Kosa. U vizitaciji 1736. zabilježeno je da «ima dobar krov, nema zvono niti zvonik, opremu ima odgovarajuću ali oskudnu.» U međuvremenu je oslikan strop s oltarom za cijenu od 30 forinti. U kanonskoj vizitaciji župe Viduševac od 08. listopada 1771. bilježi se da postoji kapela sv. Marije Magdalene u selu Trstenica udaljena od matice sat i pol hoda, podignuta prije 73 godine.
Godine 1945. kapelica je zapaljena od strane osoba odanih novoj narodnoj bezbožnoj vlasti i izgorjela je do temelja. Niz godina kasnije, stanovnici ovih sela osjetili su potrebu opet imati svoju kapelu jer je Bučica bila dalje nego Viduševac. Na temeljima stare, sagrađena je od betonskih blokova, prinosom i radom samih mještana, nova kapelica veličine 8,5 x 5m. U kapelu je postavljena slika sv. Marije Magdalene, 1973. godine blagoslovio ju je biskup Josip Salać, a 1978. je nabavljeno zvono težine 50 kg. Do temelja je srušena u domovinskom ratu.

Kapela sv. Petra i Pavla u G. Selkovcu
Sagrađena je 1982. godine, a za vrijeme okupacije teško je oštećena. Kip sv. Petra nije pronađen.

Groblja u župi Viduševac
Groblja su oduvijek bila mjesta dostojna svakog poštovanja, oaze mira i sućuti. Netko će sigurno reći: zemaljski su znak da smo pred neminovnošću smrti svi jednaki. Zato su i predmet posebne brige živih – kroz povijest, a i danas.
Po osnivanju viduševačke župe 1731. godine, znamo da se pokojnici s područja koje obuhvaća, sahranjuju na tri groblja koja se nalaze oko crkvi i kapela: Viduševac (za stanovnike Viduševca, Šatornje i Selkovca); Dvorišće (za stanovnike Dvorišća, Hađera, Male Soline i Jama) i Trstenica ( za stanovnike Trstenice, Goline, Biščanova, Turčenice, Batinove Kose i Velike Soline). S ukopima na tim grobljima oko crkvi i kapela prestaje se 1798. godine kada je to zabranjeno carskom uredbom. Traže se nova mjesta - uglavnom u blizini crkvi i kapela, koja se s vremenom proširuju ili potpuno gase (npr. u Trstenici).
Na kraju 19. st. viduševački župnik Janko Batušić svjedoči da je «grobje od silnoga trnja i drača velikim trudom župljana očišćeno i u četiri table razdieleno. Putevi su urešeni i pieskom posuti. Grobovi se imaju u redu kopati, a ogradje oko pojedinih grobova ukidaju se jer u ogradja kupinje i grmje raste te nije moguće čistiti i u redu grobje držati… Sveukupno grobje neka bude dobro ogradjeno i nadzirano da ne bude provale od blaga… Stoga je živica okolo grobja uredjena i posadjena, a vrata na ulazu nova i pod krov stavljena. Veliko propelo bit će ujedno sa crkvom obnovljeno.»
Župnik viduševački Janko Grgurić u «Spomenici» piše: «Na Angjelsku nedjelju 1907. blagoslovio je svečano, praćen pratnjom svećeničkom i obiljem naroda, vicearhidjakon glinski Janko Batušić novo podignuto krasno liveno Razpelo na župnom groblju u Viduševcu. Na poticaj župnikov, da se podigne novo dostojno razpelo rado su se odazvali župljani doma i u Americi te sabrali u tu svrhu (oni iz Amerike pretežni dio) milodara 430 kr. Za ovaj liepi iznos nabavljen je od tvrtke Heindl u Beču solidan livan korpus. Lik Spasiteljev pričvršćen je na jaki hrastovi križ usadjen u kamenito podnožje… Lik Spasiteljev neodoljivo sjeća i prolaznike i polaznike groblja na poklon i molitvu za one koji u sjeni njegovoj počivaju:»Pokoj vječni daj im Gospodine i svjetlost vječna neka im svietli!» - Lik je pozlaćen… Oko Razpela ostavljen je prostor u koji se nema nitko sahranjivati, a tik samoga Razpela su neke vriedne župljanke iz Viduševca, udovice, mlade žene i djevojke zasadile milovidan mali cvietnjak, pak obećaše da ga neće zanemariti ni ubuduće.»
Dosta godina kasnije (1924.) , župnik Grgurić bilježi slijedeće: «Ljetos su počeli neki po Američkom uzoru (neuzoru) postavljati spomenike na groblje.»
Providnost se Božja pobrinula da upravo ovom duhovnom pastiru s najdužim stažem u župi Viduševac (46 godina) posljednje počivalište prvome bude ispod križa koji je njegovom zaslugom i podignut. Dekan glinski Franjo Žužek dao je podići betonski zidić da se sačuvaju i ne prekopaju grobovi svećenika kako je to učinjeno s grobovima davno preminulih duhovnih pastira ove župe.
Tijekom Domovinskog rata, groblje je zapušteno, a mnogi su spomenici oštećeni. Na inicijativu nekolicine župljana, u proljeće 2006. godine, uređen je glavni križ, svećenički grob i ulaz na groblje.