Mladi
SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI
VARAŽDIN 2008.
26. i 27. travnja
Susret (SHKM) je iza nas, no snažni dojmovi su u nama sve više prisutni. Donosimo vam neke od njih.
POSTOJANI
Hm... postoje mnoge riječi kojima bih mogla opisati ovogodišnji susret mladih u Varaždinu! Svaki trenutak je bio toliko poseban da više ne znam od kud početi i što spomenuti prvo! Svaka sekunda doživljena na susretu mi je dokazivala da On postoji i da je uz nas, i svakom sekundom je moja vjera postajala jača i znala sam da je ljubav Njegova neuništiva! Osjećala sam kao da On svoju ruku drži nad svima nama i da nam govori da se ne bojimo jer je tu, uz nas, u našim srcima........ U jednom trenutku sam pogledala u nebo, vidjela sam oblak, predivni bijeli oblak u obliku srca! Prvo sam pomislila kako je to samo slučajnost, no onda sam se zamislila i zapitala je li to stvarno Bog koji nam pokušava i slikom pokazati koliko nas ljubi! Sjetila sam se i jedne poruke koju još uvijek čuvam u mobitelu a njezine riječi mi uvijek kad padnem pomognu da se ponovno dignem.... ''Neka te svaki izvor svjetla, iskrena radost ljudi oko tebe, pogled razigranog djeteta i tiha molitva svakog dana sjete kako je naš Bog, Bog ljubavi''.. Lagano sam se osmjehnula, zadržala još kratko pogled gore na nebu ,a onda pogledala oko sebe, vidjela sam iskrenu radost svih ljudi koji su bili tamo i bilo mi je jasno: BOG JE LJUBAV!!!!
Svi osjećaji su neopisivi a pokušat ću prenijet bar dio onoga što smo mi doživjeli tamo. U subotu ujutro smo krenuli i sve je bilo dobro od samog početka. Pjevali smo, smijali se, zabavljali i radost je već zavladala nama! Stigli smo, imali malo slobodnog vremena za šetnju, odmor... Kad smo stigli na stadion i kad sam vidjela onu ''hrpu'' mladih ljudi odmah sam osjetila veliko zajedništvo ,ne znam kako to opisati jer to je jednostavno nešto posebno!! Počeo je i program prije mise gdje su pjevali i svjedočili o svojoj vjeri i svojim iskustvima neki pjevači s hrvatske estrade a svi su se digli na noge i nitko nije ostao ravnodušan kad se na sceni pojavio Thompson! U meni je to još dodatno pobudilo ''ono nešto'' i ja sam doslovno zaplakala od sreće, što zbog njegovih riječi, što zbog pjesme! Radost u meni je jednostavno došla do vrhunca i suze su same potekle... Taj osjećaj zajedništva i jedinstva... ma jednostavno neopisivo =))... (i sad dok ovo pišem osjećam to još uvijek i osmijeh mi ne ide s lica!)
Poslije tog uvodnog programa započela je misa! Svaka sekunda te mise je bila jedinstvena i poželjela sam da nikad ne završi, htjela sam da potraje i da zauvijek ostanemo u tom zajedništvu! Bilo je to nešto posebno, upravo ono zbog čega smo se i okupili!!! Nakon mise smo još ostali na stadionu, pjevali, plesali i svi su imali iskren pogled i osmijeh na licu! Poslije svega toga smo išli u župe gdje su nas primale obitelji u kojima smo prenoćili. Svaka obitelj je, vjerujem, od sebe ponudila najviše što je mogla a to se i osjetilo! Sljedeći dan smo zajedno s njima došli na misu a bila je i Prva sveta pričest. Nakon toga bio je ručak a zatim smo bili u Čakovcu. Kad smo se vraćali svi su bili već lagano umorni ali to nitko nije pokazivao nego su svi pjevali i glasovi su već bili izmoreni no i to nas nije poljuljalo! Pjevali smo do zadnjeg trena i već smo se raspitivali kad će biti neki sličan susret! IDEEEEMOOOOO!!!!
Zabava, pjesma, radost, osmijeh, vjera, ljubav, zajedništvo, prijateljstvo, zagrljaj, euharistija... to su samo neke od mnogih riječi kojima bi mogla opisati ovaj susret u Varaždinu! Svaki trenutak, svaka sekunda, svaki pogled i osmijeh je zaista bio nešto posebno što će, ZNAM, svatko od nas pamtiti, a naročito mi koji smo po prvi put sudjelovali na ovakvom većem okupljanju!! Pred kraj puta je netko rekao kako bi bilo super da se sad vratimo natrag i doživimo sve ponovno a jedna cura je rekla da svako iskustvo mora biti jedinstveno pa tako i ovo! I istina je, al' zato, 'ZADAR, MI STIŽEMOOOO!!!!' =)
Geslo kaže: ''Bijahu postojani...'' a mi BUDIMO POSTOJANI JER BOG NAS VOLI!!!!!!!!!!!!!
Tina Radman
"BIJAHU POSTOJANI U NAUKU APOSTOLSKOM, ZAJEDNIŠTVU, LOMLJENJU KRUHA I MOLITVI...."
Svoj uzor apostoli su vidjeli u Isusu, jedinom pravom putu... U tom vjerovanju uvijek su bili postojani, nisu odustajali, nisu se sramili, već su svim silama navještali Božju riječ... Ovogodišnje geslo SHKM-a poziva nas da i mi budemo upravo takvi... Jesmo li to na ovom susretu pokazali??
Osobno, smatram da smo mogli puno više... Zapitala sam se, zapravo, koliko njih, tj. nas je došlo s pravim razlozima u Varaždin... Koliko nas uistinu želi biti postojano, želi svojim životom proslaviti Njega??
No, sigurna sam. dok nas ima i dvoje, Isus će biti uz nas... "Gdje su dvojica ili trojica u moje ime, i ja sam s njima..." Njegova prisutnost se treba očitovati u našem zajedničkom lomljenju kruha, u zajedničkom proučavanju i tumačenju Božje riječi, u zajdničkoj molitvi... Ne u nekom licu s estrade za koje niti ne znamo je li govori istinu o svojoj vjeri... Ne u njima, već u Njemu...
Drago mi je, ipak, da toliko ljudi u Hrvatskoj ima i samu želju za okupljanjem toliko mladih na jednom mjestu, za upoznavanjem novih ljudi, novih krajeva, za druženjem bez psovke, svađe, ljutnje...
Ono u čemu sam ja prepoznala samog Isusa na ovom susretu su bile obitelji koje su nas velikodušno primile u svoje domove, otvorile nam svoja vrata bez ikakve zadrške, koje su bile toliko drage, pune dobrote... Prepoznala sam Isusa u novim poznanstvima, u novim pjesmama i u dva dana u kojima nisam, zapravo niti jednom čula psovku...
Sve u svemu, Isus je bio uz nas... Bio je uz nas na Misi, ponovno nas je pozivao da ga slijedimo i da i dalje svjedočimo svoju vjeru, na ovakvim susretima, ali i u svakodnevnom životu... Zato - budimo postojani!! :)
Ida V.
41. PLANINARSKI KRIŽNI PUT
7., 8. i 9. ožujak 2008.
POKUPSKO - KRAVARSKO - DONJA LOMNICA
Isus je moj put!
Dragi prijatelji!
U životu nam se nude razni putevi, međutim važno je znati razlikovati, prave od onih krivih. Uvijek se nudi nekoliko opcija, nekoliko staza po kojima se može ići, stoga je jako važno znati izabrati onu pravu. Radujemo se što ste vi znali odabrati i što ste se odlučili se za najbolji mogući put, Isusov put. Veselimo se što ste gosti našeg kraja. Zajednički ćemo se kroz dva dana spominjati Isusove muke i smrti na križu. Družeći se i hodajući dolinom rijeke Kupe, preko šuma i šumskih potočića, preko mnogih vukomeričkih brežuljaka, pa sve do turopoljske ravnice, svatko će sam sebe pokušati zapitati, a koji je moj put? Voljeli bismo da kroz molitvu, pjesmu, naporan hod, tišinu, žrtvu i Euharistiju, po povratku u svoju svakodnevicu svi glasno i bez srama pred svijetom možemo reći: „Isus je moj put".
Vjerujemo da će se i na ovom pohodu steći brojna prijateljstva, roditi se nove ljubavi, dogoditi se istinska obraćenja, te da će mnogo uspomena ostati u vašim srcima. Ljudi ovih krajeva, istinski vam se raduju. Pokažite im stoga ovim pohodom, kako živite svoje mladenaštvo i svoju vjeru.
I na koncu ovog uvoda, s obzirom na geslo, našeg 41. pohoda, ne zaboravite ono najvažnije: „kada sutra moraš poći, sa križanja svoga puta, pođi putem Krista, putem Krista i ljubavi".
Zajednica mladih „Trag u beskraju" – ŽUPA SV.TRI KRALJA Donja Lomnica
Udruga Ekosspiritus – Zajednica Pl.križnog puta – Samobor
PRVA POSTAJA – Isusa osuđuju na smrt
Gospodine, ljudi me osuđuju kada želim živjeti kao ti. Podsmjehuju se kada u razgovorima iznosim svoje kršćanske stavove ili se na moj račun zabavljaju kada u svoj život nastojim ugrađivati evanđelje. Mnogima se nisam usudio reći da ću dva dana biti na Planinarskom križnom putu. Neki bi me proglasili čudakom.
Gospodine, pomozi mi, jer znam da si ti Put. Želim s tobom tražiti putove do svakog čovjeka, pa i do onog koji me ne razumije i koji me osuđuje. Želim, Gospodine, ostati u svijetu, želim živjeti po tvojim pravilima. Neka u mom životu bude manje osuda, a više prihvaćanja, pa i onda kad su ljudi potpuno drugačiji od mene.
DRUGA POSTAJA – Isus prima na se križ
Gospodine, na ovoj postaji gledam ljude oko sebe. Misli li još netko, kao i ja, da si mu mogao dati neki drugi križ? Stalno razmišljam o tome kako je drugom čovjeku lakše nego meni. No ne mogu to znati dok se jedan drugome ne povjerimo, dok se ne otvorimo i porazgovaramo.
Gospodine, pomogni mi na ovom susretu upoznati nekoga tko će me prihvatiti takvog kakav jesam. Mene, s mojim križem kojeg nosim i nastojim zavoljeti. Želim te slijediti sa svojim križem, želim se odreći svih razmišljanja kako je drugom lakše i bolje u životu. Na ovoj postaji sada znam da mi je darovan križ kojeg mogu nositi.
TREĆA POSTAJA – Isus pada prvi put pod križem
Gospodine, imao sam toliku snagu i odluku da ću biti jak. A gledaj me, opet sam pao. Dogodilo se to onda kad sam se pouzdavao u svoju snagu, onda kada sam ugledao jeftina i brza rješenja pokraj puta. Privukle su me reklame koje nude sumnjive proizvode. Sišao sam iz tvog puta, Gospodine, i sve što mi je ostalo su sjećanja na kratke i lažne trenutke zadovoljstva.
Želim do cilja dolaziti kroz žrtvu, odricanje i ulaganja svih svojih sposobnosti koje si mi dao. Neka mojih padova bude što manje. Sa svim svojim slabostima, pridižem se i idem dalje, znajući da me voliš takav kakav jesam.
ČETVRTA POSTAJA – Isus susreće svoju svetu Majku
Gospodine, pokušavam se na ovoj postaji sjetiti svih svađa sa svojom majkom, ocem, bratom i sestrom, s mojim najmilijima. Najčešći su razlozi svađama bili u našoj nespretnosti i nedostatku iskrene komunikacije. Često su važni samo moji planovi i želje. Samo sam ja važan i gotovo se nikada ne pitam vrijeđam li takvim načinom svoje najbliže?
Gospodine, osjećam radost kad se sjetim svojih ukućana. Prizivam osjećaje koji se javljaju kad se vraćam kući nakon dužeg putovanja. Zajednički trenuci radosti i smijeha u mojoj obitelji nose me još danima. Hvala ti, Gospodine, za one koji su mi rođenjem darovani. Iz ovog mjesta blagoslivljam ih zazivajući pomoć tvoje Majke.
PETA POSTAJA – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Gospodine, poslao si mi na moj životni put toliko divnih osoba. Neke su pravi blagoslov mom životu. Život bez njih bio bi siromašniji. No i tu griješim. Sjetim se nekih samo kad su mi potrebni za ostvarivanje mojih ciljeva. Zaboravljam njihove značajne datume, poput imendana ili rođendana. Ne sjetim se obljetnica i trenutaka koje smo proveli zajedno.
Gospodine, daj da sam što više s ljudima, jer najdragocjenije što si mi dao su upravo oni. Okruži me dobrim osobama, pozitivnih stavova i misli. Ti si, Gospodine, povezao mene i sve ljude koji danas koračaju na ovom susretu. Neka se naše susretanje nastavi i u drugim prigodama, nakon što se vratimo svojim domovima. Računajmo jedni na druge.
ŠESTA POSTAJA – Veronika pruža Isusu rubac
Gospodine, toliko je lijepih ljudi danas oko mene. Ugodno je gledati nasmiješene mlade koji me okružuju. Lijepo je vidjeti bistri pogled kao odraz čistog srca. Ja tražim tebe, Gospodine, u drugim ljudima. Toliko mi je teško shvatiti da se nalaziš u svakom ljudskom biću koje si stvorio.
Gospodine, pomozi mi skidati moje maske. Zašto se moram drugačije ponašati pred roditeljima, drugačije pred prijateljima, drugačije na ovom susretu? Zastajem ovdje i zamišljam tvoje lice. Nije imalo maske. Ni danas je nemaš kad stanuješ u obespravljenima, potlačenima, napuštenima, bolesnima… Daj da nikada ne otklonim lice od tebe, Gospodine.
SEDMA POSTAJA – Isus pada drugi put pod križem
Prisjećam se, Gospodine, trenutaka kada te izguram sa svog puta. Tada razrujem put, miniram cestu i prilaze koji vode do tebe. Pokidam svaku mogućnost komunikacije. Nepotrebna mi je tada Crkva, živa zajednica moje župe, katehetska skupina ili prijatelji s kojima pjevam. Nitko mi ne treba, osim onih koji me ohrabruju i potiču moju rušilačku energiju.
Gospodine, hvala ti za Crkvu. Tu mogu popraviti svoju savjest preko ispovijedi i u euharistiji slušati tvoju riječ koja gradi putove prema tebi i braći ljudima. Tada ti možeš dolaziti k meni i ja k tebi. Sve više postajem svjestan da si ti, Isuse, moj put.
OSMA POSTAJA – Isus susreće jeruzalemske žene
Gospodine, razmišljam hodajući ovim mjestima i gledajući ljude koji nas dočekuju o putu moga naroda. Slušam svoje vršnjake dok razgovaraju o politici. Nažalost, prisutni su osjećaji bespomoćnosti, podijeljenosti, pa i odricanja od vlastitih korijena i naroda. Više se ne vjeruje vlastitim snagama, nego se dodvorava jačemu, koji ima novac i vlast.
Gospodine, potrebno nam je vratiti povjerenje u sebe. Ti obnovi naš narod u korijenima, svojim Duhom. Osovi nas na naše noge. Daj nam svoga Božjega duha koji struji kroz Crkvu u društvo. Tada ćemo moći u Europi i svijetu birati sve ono što je čestito, dobro i pošteno. Tada ćeš ti voditi naš narod svojom riječju. Gospodine, obnovi duh našeg naroda.
DEVETA POSTAJA – Isus pada treći put pod križem
Gospodine, padam na ispitima jakosti moje vjere. Malo se s tobom susrećem istinski. Više je taj moj odnos s tobom građen na brzim, instant molitvama. Od susreta do susreta, od nekog skupa mladih do drugog skupa. I tako prođe mjesec, i godina. A ja i dalje svoj odnos gradim na ponekoj molitvici koju sam naučio u najranijoj dobi svog života.
Gospodine, želim biti vjernik iskusan. Čovjek jake vjere, onaj koji je Boga doživio, koji se sa svojim Bogom susreće, koji iz iskustva redovite molitve i primanja sakramenata može govoriti o Bogu drugima. Govoriti o Bogu kojeg poznaje, s kojim se susreće, koji mu je pomogao i koji vodi njegov život i njegove putove.
DESETA POSTAJA – Isusa svlače
Gospodine, znaš kako ljubomorno čuvam svoju “odjeću”. To su moje navezanosti koje me priječe do tebe. Moje naslage, nazovi, svečanih odijela koja me skrivaju od tebe. Izgledaju svečano, a zapravo su dronjci koji vise s moga tijela. Moje laži i prijevare, ovisnosti raznih vrsta, vikend druženja uz alkohol, nemoral i trenuci provedeni u tami.
Želim sada, pred tobom, ostati gol. Molim te, obuci me u novo odijelo koje sam zaslužio kao dijete Božje, kao tvoj voljeni sin. Gospodine, budi ti modni dizajner moga života, koji šiješ odijela jednostavna, od prirodnih materijala, skladna i ugodna. Želim nositi ono što si ti iskrojio za moj život, jer me poznaješ i znaš što mi najbolje pristaje.
JEDANAESTA POSTAJA – Isusa pribijaju na križ
Gospodine, slušam svoje prijatelje koji govore da bi najradije po završetku školovanja otišli u neku drugu zemlju. Iznose razne razloge, a najčešći su veća zarada i mogućnost napredovanja. Biraju druga mjesta i služenje drugom narodu, a toliko smo, kao narod, uložili u njih i sada s pravom očekujemo da to vrate stavljajući sebe u optok Domovine.
Gospodine, dajem Crkvi i Domovini svoje talente. Želim rasti i cvasti na njivi na kojoj sam posijan. Ti znaš u čemu sam najbolji. Želim se ugrađivati u svoju župnu zajednicu, svoju obitelj. Spreman sam darivati sebe drugima. Pomozi mi moje čavle ugrađivati na mjesta na kojima sam najpotrebniji.
DVANAESTA POSTAJA – Isus umire na križu
Gospodine opet sam nezadovoljan. Svaka jača bol koju mi zadaje čovjek ili težina puta, stvara u meni želju da živim bez poteškoća. A upravo križevi, napor i bol daju mome životu snagu. Iz svake poteškoće izlazim jači, zadovoljniji. To samo pokazuje da je moj život vrijedan, jer nailazi na otpore svijeta koji je naučio na jednostavna rješenja.
Gospodine, ponizio si sam sebe, postao poslušan do smrti, smrti na križu (Usp. Fil 2, 7-8). Želim osluškivati što mi imaš za reći. Stoga sam se bacio na koljena i u stavu poniznosti molim tvoj blagoslov za moj život. Vraćat ću se, Gospodine, na koljena, i nakon ovog susreta, jer želim tvoju ljubav u svom životu. Sada osjećam da je molitva na koljenima pravi blagoslov.
TRINAESTA POSTAJA – Isusa skidaju s križa
Gospodine, vidim toliko križeva koji ništa ne govore. Raspela u gostionicama i uredima, gdje se istovremeno psuje Bog. Visiš i na mnogim vratovima, kao modni detalj koji pristaje uz haljinu. Skinuli su te s križa i sada im je ostalo samo golo drvo bez živog Boga.
Želim, Gospodine, da mi je tvoj križ poput knjige. Preko križa želim primati poruke za svoj život. Otvoren sam za susret s tobom i tvojom riječi. Već danas čitam s tvoga križa natpis – Isus Nazarećanin Kralj Židovski. Budi, Gospodine, kralj moga života. Želim te kao putokaz mojim nogama, mislima i djelima. Budi znak moga života.
ČETRNAESTA POSTAJA – Isusa polažu u grob
Gospodine, kakav ću izaći iz ovog susreta? Još malo pa ćemo se razići svojim domovima. Na odlasku kući možda ću paziti da me nitko u mome kvartu ili selu ne vidi s ruksakom, jer me je sram pripovijedati o ovom događaju. Što ako drugi neće shvatiti, razumjeti? Kako reći da su sav napor, umor i žuljevi put koji me oduševljava?
Daj mi snage, Gospodine, govoriti o ljepoti zajedništva na kojem si ti prisutan. Daj mi da budem vjeran odlukama koje sam stekao u ovom susretu. Ova postaja nije kraj, Gospodine. Znam da računaš na mene. Nosim te u svijet, u susrete s braćom ljudima koje si mi darovao na mom putu. Isuse, budi moj put!
Molitva: Radovan Librić
Što i kako je bilo???
O tome čitajte od onih koji su taj Planinarski križni put iskusili.
ON dolazi da spasi nas...
Da li ste se ikada pitali da li postoji neki drugačiji način zabave vikendom osim izlaska u grad, obližnje kafiće i opijanja sa društvom...?? E pa ovaj vikend ja i skupina mladih iz naše škole smo našli odgovor na to pitanje... Vjerovali ili ne POSTOJI drugačiji način da se provede vikend... O čemu se radi?? Ovako... Bili smo na Planinarskom križnom putu (Pokupsko – Kravarsko - Gradići) cijeli vikend... U petak smo svi došli u Pokupsko u školu u kojoj smo se okupili i gdje smo spavali tu večer... Svi smo došli pomalo sumnjičavi kako će nam biti, hoće li nam biti dosadno... Ubrzo smo dobili odgovor.... Večer nam je prošla brže nego što smo mislili... Slijedeće jutro je došao ostatak ljudi.. Bilo nas je oko 600 sveukupno... Križni put je započeo čitanjem 1. postaje u crkvi u Pokupskom... Nakon toga smo krenuli.... Cijeli dan smo hodali... i to ne po cesti nego po šumi, kroz polja (ceste je bilo najmanje).. Navečer smo došli do Kravarskog u jednu školu gdje smo prenoćili... Slijedeći dan smo nastavili svoj put... Bilo je tu svačega.. od padanja u blato, u potok... ali niti u jednom trenutku nitko nije skidao osmijeh sa lica... Unatoč blatu i vodi i dalje smo svi bili dobre volje... Naša zadnja postaja se nalazila u crkvi u Gradićima.... Ne možete niti zamisliti kako je prelijepo vidjeti hrpu mladih kako se guraju u crkvu svi da bi bili što bliže ispred oltara... Misa je trajala kojih sat i pola a nama svima je prošla kao da je trajala pola sata... Znam ja da sada većina vas misli: „Ajme gle budale piše da joj je bilo odlično 3 dana hodati po blatu i vodi na križnome putu˝... ali istina je!!... Ne možete znati da je to tako dobro dok to sami ne isprobate... Toliko ljubavi, prijateljstva, zajedništva na jednome mjestu... Kao da se svi poznate već dugi niz godina...tamo jednostavno ne možete upoznati lošu osobu...
Meni je bilo predobro... i jednostavno ne znam kako bi opisala taj osjećaj... unatoč bolovima i žuljevima vi i dalje ne skidate osmijeh sa lica i ne odustajete... Vjera vam daje tu snagu... I sama ta pomisao da to radimo radi Isusa i onoga što je On napravio za nas... a to je puno veće od ovoga.... ovo je najmanje što možemo učiniti za Njega... i jedva čekam da opet idem na PKP.. Probajte ljudi! Ne može vas ništa koštati i ništa loše vam donijeti... samo osmijeh, sreću i nekakvo blagostanje koje je teško opisati...
Ja znam da ću ja sigurno opet ići... Jedva čekam...
Ana Bunjan
PKP
Ljudi kažu da slika vrijedi tisuću riječi…
Pretpostavimo da jednu sliku vidimo svake sekunde, te da onda u jednom danu vidimo 86400 slika. Naravno, to su samo pretpostavke, u stvarnosti je taj broj mnogo veći, ali uzimam primjer da tu sliku koju smo vidjeli u toj jednoj sekundi zapamtimo. Dakle, ako tih 86400 slika pomnožimo s 1000 riječi, za opisivanje jednog jedinog dana trebali bismo upotrijebiti 86 400 000 riječi!!! Pa sad sve to pomnožiti s 3, jer je planinarski križni put trajao tri dana…
Malo previše, jel' da? Zapravo bi mi za one sve „slike“ koje sam doživjela trebalo i više riječi - riječi s kojima ipak neću znati dobro opisati svoje događaje i doživljaje, jer takve riječi jednostavno NE postoje. Puno ljudi ima dar govora i znaju nam u potankosti ili na šaljiv način nešto opisati, ali nije to dok ti sam ne dođeš i doživiš to o čemu slušaš… Tako sam i ja slušala i napokon se odlučila pokrenuti, posuditi stvari jer nisam imala ništa, i ići na taj PKP…. Većina oko mene, mislim na obitelj, nije vjerovala da ću uspjeti. Prvo su me odgovarali jer nemam stvari, onda su mi rekli da ću se razboljeti, onda su prigovarali da neću naći društvo, pa da vani pada snijeg, pa da neću moći prehodati sav taj put u jedan, a kamoli dva dana… Puno je to razloga, ali ima jedna stvar. Kad ja odlučim nešto, tako će i biti. To ne znači da sam tvrdoglava, znam ja i popustiti, ali znala sam da ovdje popuštanja nema. Sjetila sam se kako dosta ljudi govori: „Ili vjeruješ, ili ne!“, pa sam ja rekla svojima: „Ili idem, ili ne!“. Nikad nisam imala hrabrosti suprotstaviti se nekome, ali u zadnje vrijeme dosta se stvari i promijenilo, te sam napokon shvatila da nikad, ama baš nikad NISAM SAMA. Oh, koliko vremena mi je trebalo da mi to dođe u glavu!… Uglavnom, fizički uopće nisam bila spremna za bilo kakav napor, ali me nije bilo briga… Sjećam se jednom, kad sam čitala SZ, da je pisalo: „Bogu je sve moguće.“. Od toga dana prati me ta rečenica sve do danas… Kad god sam stala u životu i pomislila da je gotovo, javio se onaj mali glasić koji je, jednom vikao, a drugi put samo šaptao: „Bogu je sve moguće, Bogu je sve moguće...“. Tako je bilo i ta tri dana. Nije bilo stajanja, noge su boljele, cipele zapinjale u blato (sjećam se da smo onda skoro zapjevali „Zapni petama“, a ne „Lupi petama“!), ali nije bilo važno. Jednostavno nije. Tko god će ikad ići na Planinarski križni put, preporučujem da nađete osobu s kojom ćete razgovarati (osim na postaji šutnje). Ne morate ju poznavati, upoznajte ju na putu. To je jedna od čari svih tih PKP-ova…
Kroz razgovor s mnogo novih ljudi put od postaje do postaje se sve više smanjivao, vrijeme hoda je letjelo, a umor je jednostavno nestao… Nevjerojatno je koliku snagu zapravo svi mi imamo u sebi…I tako, neću sad opisivati sve događaje koji su se dogodili, jer mislim da nije potrebno. Ono što me se najviše dojmilo bila je ona prava, istinska, neprolazna RADOST. Gdje god se okreneš vidiš osmijeh od uha do uha, ali zaista je tako… To nikad prije nisam doživjela. Nitko, ali baš nitko nije bio loše volje… To se jednostavno mora doživjeti, kao što sam već rekla, ne može se opisati riječima… Od zajedničkih objeda i slavljenja do najmanjeg pružanja ruke čovjeku do tebe da može prijeći neki mali potočić… Zajedništvo. Koliko još stvari, ljudi, događaja i osjećaja mogu opisati i mogu objašnjavati, a opet neće biti isto kao baš u taj trenutak kad hodaš, doslovno odvojen od svoje dosadne i monotone svakodnevice, vođen jednostavnom, unutarnjom snagom koju ti ne može dati nijedan čovjek. Osjećaj je predivan…
I kako sada završiti, kada završetka zapravo nema i nitko ne želi da on uopće postoji… Tko bi takvim danima želio kraj?!?… Ako ste već bili na PKP-u, molim vas, prisjetite se barem jedne slike od onih 86 400, mislim da vam neće biti žao… A ako niste bili, PA ŠTO ČEKATE?!?!?
Maja Božić
41. PLANINARSKI KRIŽNI PUT
Moto ovog križnog puta je Isus je moj put! U životu nam se nude razni putevi, međutim važno je znati razlikovati, prave od onih krivih. Ja sam se odlučila za najbolji mogući put, Isusov put. Ta odluka mi je u potpunosti promijenila jedan vikend. Ustala sam, poslušala i krenula na put. To je bio vikend kada sam bila odvojena od obitelji, prijatelja, a svoj meki krevet zamjenila sam tvrdim parketom i vrećom za spavanje. A subotu sam provela uz molitvu i Euharistiju. To nije bio vikend kojeg inače provodim sa društvom u zadimljenom kafiću. Već vikend koji mi je ostao u srcu i dugo ću ga pamtiti. Neobično, zar ne... Ali isplatilo se. Upoznala sam ljude za koje nisam znala da postoje, susrela se sa drugačijim razmišljanjima, drugačije sam se obraćala Isusu u molitvi. Bila je to iskrena molitva i sa razumijevanjem sam izgovarala riječi. Osjećala sam se jačom jer je oko mene bilo mnoštvo ljudi. U zajedničkoj molitvi spominjali smo Isusa, Njegove muke i smrti na križu. Isus nas je upoznao i povezao.
Kratki opis događaja
- petak
Došli smo u Dvoranu u Pokupsko. Smjestili smo se u dvorani.Bilo nas je oko 50-ak. Upoznali smo se sa, pa je bila zajednička molitva i čitanje Evanđelja.. Kasnije je bila večera. Svi su donjeli nešto i stavili na stol i zajedno smo večerali. Nakon večere družili smo se uz gitare i pjesme. I išli spavati.
- subota
Probudili smo se, došli su autobusi (oko 600 ljudi). Doručkovali smo i s nestrpljenjem čekali da napravimo prvi korak prema obližnjoj crkvi na prvu postaju. U subotu smo prešli 5 postaja. U sklopu tih 5 postaja bila je i postaja tišine. Izmoreni ali i sa nekim čudnim usjećajem došli smo do škole u Kravarskom gdje smo prenoćili. Na večer je u velikoj dvorani u školi održana misa. I mladi iz jedne župe izveli su igrokaz povezan s Evanđeljem. Nakon mise je bila večera i druženje uz ples i pjesmu. A onda spavanje.
- nedjelja
Probudili smo se naspavani i odmorni kao da nismo ništa radili. Sljedio je doručak, a onda šesta postaja u crkvi u blizini i ostalih 8 postaja. Put je bio duži nego u subotu. Ali dobili smo snagu da ga pređemo. Imali smo zajednički nedjeljni ručak. Vrijeme je brzo prošlo i bližila se predzadnja postaja. Sve sam više željela da se taj dan i susret ne završi. Pred sami mrak došli smo na zadnju postaju u Gradiće. Održana je misa... Svi smo bili nagurani jedni na druge, ali bilo nam je svejedno. Gledala sam ljude oko sebe, izraz lica je odavao njihovu sreću.
UTJECAJ NA MENE
Planinarski križni put imao je veliki utjecaj na mene. Shvatila sam puno toga što prije nisam shvaćala. Donijela sam neke nove odluke, a među njima je i ta da od sad idem na svaki Planinarski križni put. Na drugoj postaji kada Isus prima na se križ shvaćam da je svakom čovjeku darovan križ kojega nosi. Križ koji će ga uvijek slijediti. Kada Isus pada pod križem prisjećam se svih svojih padova. Shvaćam da bez njegove pomoći i ako ne idemo njegovim putem nećemo ništa postići. Zato i ako se dogodi neki pad treba podignuti glavu i uz Isusovu pomoć vratit ćemo se na pravi put. Na kraju, na četrnaestoj postaji razmišljam o tome kako ćemo se uskoro razići. Svi će otići svojim putem i opet ću s iščekivanjem čekati da se opet sastanemo. Ali ova postaja nije kraj. Postoje mobiteli koji će nas držati povezane do našeg ponovnog susreta. Do tada živjet ću što više mogu u zajedništvu vjere i pokušavati što više pravilno shvaćati Isusove rječi. Za mene Isus nije samo predmet koji stoji na zidu i skuplja prašinu. Već ga ja nosim u srcu i nosit ću ga zauvijek. ON JE ŽIV!!!
Marijela Matić
Pokaži put onome koji luta -41. Planinarski križni put
Križni put hm...Mogla bih danima pričati o njemu.. Neznam šta da kažem, jednostavno, osjećam se zaista divno i nikome ne mogu opisati taj osjećaj.. Osjećam Njegovu prisutnost i blizinu što me čini toliko radosnom da bih doslovno mogla polejeti.
Na takvim susretima čovjek toliko „napuni baterije“ te dobije toliku snagu i moć da mu više ništa nije teško i sve nekako počne ići svojim redom, blago rečeno život nam se promijeni..
Čovjek osjeti toplinu i zajedništvo s ljudima koje upozna i druži se. Vidimo i upoznamo razne ljude iz različitih krajeva Hrvatske s kojimo često skolopimo divna prijateljstva. Ove godine već na samom početku našeg Križnog puta ugledala sam dečka koji mi se činio jako čudan i mislila sam da je on još samo jedan „izgubljeni slučaj“ koji je došao iz razloga kako bi se zabavio, „cugnuo“ koju i sve što ide uz to.. U nedjelju sam hodala s prijateljicama, a ispred nas je stajao upravo on, taj dečko koji je zaista izgledao kao da se izgubio u vremenu i prostoru, prvo što sam pomislila „Daj, curke, bježmo odavde“, no on se samo odjednom iznenada okrenuo i počeo pričati s nama. Zvao se Ivan. Počeo je pričati o svom životu, obraćenju i kako je uopće dospio ovamo, bio je jako drag i topao, ali meni je on i dalje bio sumnjiv i nisam mu baš vjerovala na riječ.
Nije prošlo ni sat vremena do izvlačenja anđela čuvara, kad Ivan iz gomile viće „Antonia!“ i pokazuje mi papirić, upita me jesam li to ja, kad ono stvarno ja dospijela kod njega. Oboje smatramo da je to bio Božji znak čisto da se zbližimo i da shvatimo kako smo pred Bogom svi isto i kako bi zapravo vanjski izgled čovjeka očima trebao biti „nevidljiv“. Počeli smo se družiti i ni u snu ne bih rekla da ću samo 2 dana nakon Križnog puta s tim čovjekom sjediti na kavi i pričati o svemu.. Čovjek upozna mnoštvo ljudi, ali mu se zapravo samo neki urežu u pamćenje.
Cijelim putem razmišljala sam o rečenici „Isus je moj put“, ne samo zato jer nam je Radovan to rekao već kako bih došla do nekih zaključaka. Shvatila sam da bi Isus trebao biti svačiji put jer je samo u Njemu spas, a oni koji izbjegavaju i ismijavaju bilo kakav „kontakt“ s Bogom i Isusom za takve se pak moramo moliti kako bi ipak na kraju skrenuli na pravi put.
Na trenutke bilo je zaista teško hodati, ali Isus te „gura“ naprijed i neda ti da posustaneš, pruža ti toliku snagu da na trenutke pomisliš kako možeš promijeniti svijet i sve ljude odvesti na pravi put. Na završnoj misi bilo je savršeno, kapelan Duje je imao propvijed, pjevalo se, smijalo, veslilo i navještalo Isusa, ali na kraju je bilo mnogo tužnih faca upravo zbog odlaska. Moram priznati da mi se nikad nigdje nije tako ostajalo kao na ovom križnom putu, duhovno sam se obnovila i osjećam se savršeno, a vjerujem i svi ostali koji su bili tamo..
Ovo je pouka svima onima koji misle da je jedina zabava u alkoholu, drogi i raznim glupostima, i uz još misle da tko više popije veća je faca, ovdje smo svi bili neizmjerno umorni, a sretni kao da nismo prešli niti jedan kilometar...
Zato ljudi SLAVITE ISUSA, PJEVAJTE MU I POKAŽITE PUT ONIMA KOJI LUTAJU!!!!
Jessy
.aspx)