Povijest - Župa sv. Ivana Nepomuka
Naselje Glina dobilo je ime po rijeci Glini na čijoj se desnoj obali smjestilo. Glina se u povijesnim izvorima prvi put spominje
01.lipnja 1284. godine. Toga dana plemić Vuk s drugovima iz Bornovca (kasnije Brnjeuška) pred Kaptolom zagrebačkim prodaje svoju zemlju u Glini. Glina je tada posjed u vlasništvu slobodnih plemića i graniči sa zemljama topličke opatije. Često dolaze u sukob oko međa. U vrijeme turskih osvajanja, na glinskom području nalaze se manje obrambene postrojbe, a njezini stanovnici postaju graničari. Ipak, 1592. nakratko pada potpuno pod tursku vlast. Ionako već prorijeđeno stanovništvo odlazi u sigurnije krajeve. Poznatije razdoblje Gline počinje 1689. kada ovamo dolazi vojska te predstavlja jedan od značajnih obrambenih centara Vojne krajine o kojem brigu vode Hrvatski sabor i hrvatski ban. Polovinom 18. st. postaje sjedištem I. Banske pukovnije, a u Glini na vojnu službu dolaze mnoge znamenite osobe: Ivan Trnski, Petar Preradović, Josif Runjanin… Svakako je najzpoznatiji pukovnik Josip Jelačić koji je promaknut na dužnost hrvatskog bana s položaja zapovjednika I. Banske pukovnije. Stanovnici glinskog kraja – graničari stoljećima ratuju i ginu diljem Europe za tuđe interese. Nijedan ih rat nije zaobišao ostavivši tragičan pečat. I danas, kad se osvrćemo na prohujala stoljeća, ne možemo ne primijetiti da su naši preci uvijek plaćali visoku cijenu života u ovoj lijepoj glinskoj dolini- smrću, trpljenjem, siromaštvom iseljavanjem, progonstvom. Ono što ih nikad nije napuštalo, bila je vjera u Boga i duhovne pastire koji su im bili utjeha i oslonac u najtežim iskušenjima. Nije li i danas tako?
Stanovništvo glinskog kraja pripadalo je tijekom 18. st. župi Sračica. Župa Glina osnovana je 1800-te godine, a u njezin sastav odmah ulaze naselja Glina, Joševica, Skela, Selišće, Jukinac iz majske te Prekopa i Kihalac iz gorske župe. U župu spadaju i katolici naseljeni u Majskim Poljanama. Glinsko Novo Selo odvojeno je od župe Gora i pripojeno župi Glina 01. listopada 1952. godine. Glavni razlog za osnivanje nove župe bio je porast stanovništva u samoj Glini u 18. st. kao i udaljenost od župne crkve u Sračici.
Na početku pa sve do 1827. godine, župa Glina nije imala odgovarajuću župnu crkvu. U današnjem glinskom parku 1769. g. sagrađena je kapela na čast sv. Ivana Nepomuka koja je od osnivanja župe do 1830. godine služila kao župna crkva. U to vrijeme Glina nema ni svoje groblje već se pokojnici sahranjuju na grobljima u okolnim selima. Mnogi katolici krste djecu u Viduševcu jer im je bliže, a put sigurniji.
Glavno proštenje je na blagdan sv. Ivana Nepomuka 16. svibnja. Slavio se i Glavosjek Ivana Krstitelja 29. kolovoza , sv. Antun Pustinjak 17. siječnja i sv. Antun Padovanski 13. lipnja. Već je 1773. godine određeno u kapeli Sv. Ivana Nepomuka klečanje 06. siječnja, a kasnije je klečanje na blagdan zaštitnika sv. Ivana Nepomuka 16. svibnja svake godine.
Procesije su se održavale više puta na godinu. Najsvečanije je bilo na blagdan sv. Florijana i na Tijelovo kada je silno mnoštvo svijeta išlo kroz okićeni grad, jer je u svečanosti sudjelovalo gotovo cjelokupno stanovništvo.
Prva prezimena katolika u samoj Glini su:
Augustinović, Bukovac, Cesar, Demerac, Glavanović, Klarić, Kučić, Lipak, Lux, Majetić, Marković, Mavrović, Mučnjak, Netjaković, Panežić, Pejaković, Pondelek, Rupa, Schneider, Schneperger, Stanić, Šafar, Škrljec, Špic, Štefančić, Tacković, Turković, Ulbrich, Vranić, Vučić, Vučković, Vuk i dr.
Prvi podatak o broju kuća i stanovnika u Glini datira iz 1771. godine kada su ovdje bile 53 kuće sa 272 stanovnika. Godine 1802. bilo je 769 stanovnika od čega 423 katolika, 1890. bilo je 1050 katolika , 1901. godine 1019 katolika, 1931. 2315 , a 1971. 3400 stanovnika.
Sela župe Glina
Jukinac se nalazi u dolini rijeke Gline, uz glavnu cestu Glina-Petrinja. Tijekom povijesti spominje se pod različitim imenima, a u 18. st. kao
Crnolužec. U to se vrijeme spominje kapela Sv. Križa u Crnolušcu kao filijala župe Sračica. Oko te kapele bilo je groblje. Srušena je 1745. godine, a groblje je napušteno. Nova kapela Sv. Križa sagrađena je iste godine, ali na drugom mjestu - blizu utoka stare Maje u Glinu pa se po toj kapeli selo jedno vrijeme zvalo
Križevljani. Kapela je bila drvena, na kamenim temeljima, vrlo ukusno uređena. Na oltaru je bila nova slika Sv. Križa, a u tornju malo zvono. Oko te kapele također je bilo ograđeno groblje gdje su pokapani pokojnici iz Jukinca, Prekope, Kihalca i jednog dijela Gline. Tu su pokapani i vojnici iz glinske utvrde. Zadnji ukop na ovom groblju bio je 28. prosinca 1816. godine kada je pokopan Ivan
Novosel iz Prekope.
U Matici krštenih župe Viduševac zapisano je da je dana 29. listopada 1736. kršten Martin, zakoniti sin Matije
Gregurić i Margarete
Klobučar «ex Gyukino Selo trans Glina ad Sancta Cruce». Godine 1748. prvi se put spominje naziv sela
Pijukinec, a onda
Jukinec pa danas
Jukinac.
Današnja kapela Sv. Križa u Jukincu sagrađena je 1912. godine. Popravljana je i uređivana više puta prvenstveno marom župljana. U II. svjetskom ratu bila je djelomično oštećena
«od tri vojske». U Domovinskom ratu znatno je oštećena, a nakon oslobođenja obnovljena.
Selo Jukinac naseljavano je krajem 17. i početkom 18. st., nakon prestanka turske opasnosti, prvenstveno stanovništvom iz Gorskog kotara i Bosne. Bavili su se njegovi prvi stanovnici pretežno poljoprivredom i stočarstvom krčeći «črne luge» zarasle u stoljetnu šumu i šikaru sve kako bi stvorili obradivu zemlju. Godine 1771. selo je imalo 28 kuća sa 269 stanovnika, godine 1815. 235 stanovnika, 1890. 55 kuća sa 378 stanovnika, a 1958. 321 katolika I prije domovinskog rata ovdje doseljavaju stanovnici iz udaljenijih sela župa Viduševac i Mala Solina. Postupno, Jukinac postaje prigradsko naselje grada Gline od kojeg ga dijeli samo most na staroj Maji.
Među najstarija prezimena u Jukincu spadaju:
Bolf, Crnković, Conjar, Delač, Gregurić, Klobučar, Marinić, Naglić, Prajdić, Raf, Rastovac, Šafar, Štajdohar, Tkalčić, Vrbanac, Zibar.
Joševica je selo smješteno južno od mjesta Gline iza brijega Pogledić, a od ceste Glina -Dvor udaljeno je oko 1 km. Sam brijeg nekad se nazivao Joševica, pa je i selo po njemu dobilo ime. Do 1800. godine spada u župu Sračica. Godine 1771. selo je imalo 30 kuća s 239 stanovnika, 1890. 27 kuća s 234 stanovnika, a 1958. 263 katolika. Žitelje Joševice je 1918. naročito strašno pokosila
«španjolka» pa je iz svake kuće bio sprovod, a iz nekih i više.
Godine 1908. poslali su stanovnici Joševice iz Amerike novac za izgradnju kapelice u svom selu. Kapela je podignuta iste godine na križanju u sredini sela, blagoslovljena 05. srpnja 1908., a kip Majke Božje Lurdske poklonio je kanonik Pavao Leber. Tijekom vremena je dotrajala pa je 1968. srušena. Nova kapela je sagrađena 1987. godine, ali na drugom mjestu, na zemljištu koje je poklonio jedan mještanin. Blagoslovio ju je dekan glinskog dekanata vlč. Franjo Horvat. U Domovinskom ratu je razorena. Poslije oslobođenja sagrađena je nova kapela na mjestu gdje je bila ona prva od 1908. do 1968. godine.
Pokojnici iz Joševice pokapani su do 1820. godine na groblju u Sračici, a poslije toga na groblju u Glini.
Zabilježena su prezimena:
Korak, Kreštelica, Malović, Mihaljević, Modronja, Robinić, Škrinjar, Štajdohar, Šiftar, Šubarić i Žarinac.
Danas se život u selu obnavlja i ima 20-tak kuća. Ne može se ne spomenuti da je 16. prosinca 1991. godine u Joševici četnička vojska zvjerski ubila 21 nedužnog stanovnika Joševice – djece, žena i staraca. Do danas za ovaj zločin nitko nije odgovarao pred licem pravde.
Skela je veoma staro naselje smješteno na obroncima Zrinske gore, na desnoj obali rijeke Gline. Ime je dobilo po skeli ili splavi kojom su se stanovnici prevozili preko vode. Ovdje je više od 100 godina bilo vojnički tabor banske vojske.
Selo je naseljeno nakon prestanka turske opasnosti narodom iz Gorskog kotara. Godine 1771. selo je imalo 23 kuće s 198 stanovnika, 1890. 26 kuća s 278 stanovnika, a 1958. 245 stanovnika.
Kapela Sv. Nikole u Skeli spominje se veoma davno, a prva je bila sagrađena na brijegu. Očito je da su novi stanovnici sa sobom donijeli i ime sveca: u Brod Moravicama je župna crkva Sv. Nikole – jedna od najstarijih u Gorskom kotaru. Tu je bilo i groblje. Još 1727. spominje se da je ta kapela stara i dotrajala. Kapela koju pamtimo sagrađena je 1729. godine, bila je prostrana i u nju je moglo stati 80 vjernika, u početku je imala malo zvono za koje se vjerovalo da ima moć protiv pogibeljnih oblaka. Tijekom vremena više je puta popravljana, a najtemeljitije 1883. godine. Oko kapele je ograđeno groblje na kojem su pokapani Skeljani, ali i vojnici graničarskih postrojbi. Sv. mise su služene četiri puta godišnje: na treći dan Uskrsa, na Bartolovo, na blagdan sv. Nikole i na treći dan Božića kada se ujedno obavljao i blagoslov kuća. Župljani su tada bili obvezni dati župniku prijevoz i osigurati mu objed. U Domovinskom ratu kapela je razorena, a selo je bilo prvo na udaru razjarenog neprijatelja. Obnovljena je poslije oslobodilačke akcije «Oluja».
Zabilježena su prezimena:
Bukovac, Conjar, Goršeta, Lisac, Muretić, Palijan, Pavušek, Raf, Štajduhar, Tkalec i Vrbanac. Skeljani su bili poznati kao vrsni majstori - tesari i zidari.
Danas se život u selu obnavlja i ima 15-tak kuća.
Prekopa je selo smješteno u dolini rijeke Gline, s obje strane ceste Glina - Petrinja. Do 1800. godine spadalo je u župu Gora. Vjerojatno je, prema vlč. M. Dukiću, dobilo ime davno (spominje se čak 1274.), kao naselje na rimskoj cesti
Prae Colpa (Pred Kupom ili Prije Kupe).U popisu crkava iz 1334. spominje se crkva
«sv. Jurja u Dolgom» uz koju je bilo i groblje. Prema mišljenju gosp. Karla Lipaka i vlč. Mije Dukića, to je današnja Prekopa jer se zemlje u njezinoj blizini još nazivaju
crkvište i grobište. Jedno je vrijeme, 30-tih godina 18. st., selo nazivano
Gornja Prekopa jer se tada Kihalac nazivao
Donja Prekopa.
Prije II. svjetskog rata u selu je podignuta mala kapela na čast Sv. Križu na mjestu gdje je do tada bilo raspelo. U ratu je znak vjere mještana Prekope uništen, a danas je raspelo obnovljeno.
Umrli stanovnici ovog sela do 1816. pokapani su u Jukincu, a nakon toga u Glini na župnom groblju.
Godine 1772. imalo je 11 kuća sa 139 stanovnika, 1890. 22 kuće s 225 stanovnika, a 1958. godine 200 stanovnika.
Zabilježena su prezimena:
Avidić, Rožić, Dobrinić, Lipak, Gajdek, Novosel, Kihalić, Mulac, Rukavina i Žinić.
Danas se život u selu obnavlja i ima 50-tak kuća.
Kihalac se također nalazi s obje strane ceste Glina-Petrinja. Do 1800. godine spadalo je pod župu Gora. Poznato je da je osnovano 1731. godine, nakon bune kmetova koja je silom ugušena. Do tada su njegovi stanovnici stanovali u selu
Pavlovec, a koje je potpuno spaljeno pa se 6 obitelji
Kihalić preselilo u današnji Kihalac. U početku se zove Donja Prekopa, a onda dobiva ime po nositeljima prezimena Kihalić.
Godine 1731. selo je imalo 6 kuća sa 63 stanovnika, 1890. 17 kuća sa 115 stanovnika, a 1958 81 stanovnika.
Zabilježena su prezimena
Knez, Lukšić, Granater, Baić, Matko i Matoš.
Danas se život u selu obnavlja i ima 20-tak kuća.
Glinsko Novo Selo je selo koje se nalazi na uzvisini, desno od ceste Glina-Petrinja od koje je udaljeno oko 2 kilometra. Nastalo je 1731. godine, a zvalo se
Novo Selo. Njegovi su prvi stanovnici prije 1731. živjeli u selima
Budrovec i Pavlovec koja su spaljena u buni kmetova 1730./31. Selo je do 1952. godine spadalo pod župu Gora, a od 01. listopada iste godine pripada župi Glina.
Godine 1749./1750. sagrađena je u Novom Selu veoma lijepa zidana kapela na čast Sv. Blažu i Sv. Benediktu koja je blagoslovljena 1750. godine. Godine 1909. ovu je kapelu jako oštetio potres, a slijedeće godine novi potres srušio ju je do kraja. Godine 1939. dovršena je izgradnja nove drvene kapele koja je potpuno spaljena u Domovinskom ratu. Na žalost, 33 stanovnika ovog sela izgubila su život kao branitelji ili civilne žrtve rata. Na ponos svih mještana i katolika ovog kraja, u Glinskom Novom Selu je sagrađena nova kapela na čast Sv. Blažu koja je blagoslovljena 22. travnja 2001. godine. Poginulim žiteljima je podignuto dostojno obilježje na ulazu u groblje.
Novo Selo na početku nije imalo svoje groblje već su pokojnike iz toga sela pokapali u Gori. Sadašnje groblje osnovano je 1838. godine.
Godine 1772. selo je imalo 28 katoličkih kuća s 366 stanovnika, 1931. ima 700 stanovnika, a 1958. 420 stanovnika. Zabilježena su prezimena
Bradarić, Belčić, Boltek, Hajčić, Ilijević, Kordić, Kovač, Kušan, Ilijević, Lovrinčić, Marović, Marinović, Milošić, Norković, Novosel, Offak, Radušević, Šešerin, Škrinjarić, Šimanović, Šoštarić, Tovunac, Valent, Vidnić, Vratarić, Žinić.
Danas se život u selu obnavlja i ima 30-tak kuća.
Za one koji možda ne znaju, a voljeli bi znati, treba reći i ovo: skupina
Novoselčana - zaljubljenika u svoje selo prikupila je ogroman materijal za prekrasnu knjigu o Novom Selu Glinskom. Knjiga je stvorena i promovirana 21. srpnja 2007. u Marin Brodu, a izdavači su Zavičajni klub «Novo Selo Glinsko» i Ogranak Matice hrvatske Petrinja. Na taj je način sve ono važno sačuvano, otrgnuto zaboravu i razornom djelovanju vremena.
Donje Selište je selo koje se ispočetka naziva
Radovanci, a tek od prošlog stoljeća zove se
Selište. Naselje oko glinske bolnice zvalo se Selište, a spominje se 1788. godine. Današnje Gornje Selište, u kojem su živjeli pravoslavni, nazivalo se
Čučković Brdo. Stanovnici Radovanaca su porijeklom Gorani (bez obzira što su doselili iz Donjeg Kosinja u Lici -
Fratrovići, Klobučari), a kasnije su im pridružili i drugi naseljenici s goranskim prezimenima -
Medved i Šafar.
Godine 1802. u Selištu ima 36 katolika, 1890. 12 katoličkih kuća sa 101 dušom, a 1958. godine 100 duša.
ŽUPNICI U ŽUPI GLINA OD POSTANKA DO DANAS
1.
Martin Maraković – župnik Sračice 1797. do 1800. i prvi župnik novoosnovane župe Glina; umro je 17. kolovoza 1801. i pokopan na župnom groblju u Maji jer Glina još nije imala svoje župno groblje; naslijedio ga je Josip Melinec kao upravitelj glinske župe;
2.
Antun Postić – župnik glinski od 04. ožujka 1802. do 02. lipnja 1808. godine; u njegovo vrijeme 1804. u Glini je biskup M. Vrhovac podijelio sakrament Sv. Potvrde; kako je stan u kojem je boravio bio neprikladan, a gospodarske zgrade našao u lošem stanju, angažirao se na njihovoj izgradnji i popravku; premješten u Čazmu gdje je umro; zamijenio ga je nakratko Baltazar Hallagyek koji kasnije postaje župnik malosolinski;
3.
Antun Vakanović – duhovni pastir u župi ovoj od 15. kolovoza 1808. do 09. ožujka 1815.; za njegovo vrijeme sagrađena je i svečano blagoslovljena kapela sv. Petra i Pavla na župnom groblju 1813. godine; umro je u Zagrebu 1856. kao kanonik; po njegovom odlasku župom Glina kratko su upravljali Franjo Papeš (župnik malosolinski) i Alojzije Bernath (župnik majski);
4.
Mijo Vučić – rođ. 1779. godine, župnik Gline od 01. listopada 1815. do 02. srpnja 1824. godine; prethodno je bio župnik u Sračici; s njim je u Glini živjela i njegova majka Barbara koja je umrla 1817. i pokopana u kapeli Sv. Petra i Pavala na župnom grobulju; u njegovo je vrijeme u Glini biskup Vrhovac podijelio sakrament Sv. Potvrde; iz Gline je otišao za župnika u Petrinju, pa za kanonika u Zagreb; kapelani su mu bili Martin Szvidrany i Antun Kršić
5.
Antun Kršić – rođen je 1789. u Varaždinu, za svećenika zaređen 1812.; župnik glinski od 19. prosinca 1824. do 07. srpnja 1842. godine; za njegove je službe i njegovim velikim zalaganjem, u ovoj je župi sagrađena je nova crkva i župni stan; biskup Josip Schrott podijelio je 1841. sakrament Sv. Potvrde; župnik Kršić umro je u Glini 07. srpnja 1842. i pokopan na župnom groblju; za njegove službe u župi Glina (17 godina i 7 mjeseci) bili su kapelani: Ladislav Biro, Luka Veljača, Antun Poljak, Ladislav Jagodić, Josip Sciffer, Ladislav Stork, Antun Bosmanić, Petar Vučković, Ivan Južak, Mijo Regvath; zadnja dvojica kapelana su upravljala župom po smrti župnika Kršića;
6.
Nikola Žalec – župnik ove župe od 25. siječnja 1843. do 28. ožujka 1857. ; u Glinu je došao iz Jasenovca, postao podarhiđakon pa kanonik; godine 1857. dijelio je biskup Kralj u Glini Sv. Potvrdu; premješten je za župnika u Đurđevac gdje je 1868. umro; za njegove službe u Glini su bili kapelani: Andrija Košnjak, Đuro Mikić, Ivan Hadvig, Pavao Joža, Toma Mužar, Pavao Kušter, Nikola Goršeta, Joso Jagunić, Đuro Muljević, Leopold Gorenec koji je jedno vrijeme i upravljao ovom župom;
7.
Franjo Hubner – župnik glinski od 04. veljače 1858. do 19. veljače 1863.; nije vodio spomenicu pa se ne zna što se u glinskoj župi važnije dogodilo za njegove službe; zna se samo da su kao misionari u ovom kraju bili oci Isusovci; kapelan je bio Stjepan Vuković koji je nakratko i zamijenio vlč. Hubnera kao upravitelj župe;
8.
Dragutin Kasun – župnik glinski od 08. travnja1863. do 29.studenog1868.godine; rođen je u Zagrebu 1822. godine, za svećenika zaređen 1846; dulje je vrijeme bio vojni kapelan s koje je službe i došao za upravitelja župe Glina; za vrijeme njegove službe dijelio je kardinal Juraj Haulik u Glini i okolici sakrament Sv. Potvrde; popločio je crkvu cementnim pločama; ostao je zapamćen kao čovjek plemenitog srca i blage naravi; iz Gline je premješten u Kostajnicu; pomagali su mu kapelani Ivan Lisac i Franjo Veldin;
9.
Miroslav Matić - župnik u Glini od studenog 1868. do kolovoza 1884. godine; rođen je u Rugvici 1822., a za svećenika zaređen godine 1846.; njegovom je brigom popravljen toranj, dopremljen mramorni oltar i 1873. oslikana župna crkva, popravljen župni stan i kapela Sv. Nikole u Skeli; umro je 14.kolovoza 1884. i pokopan dva dana kasnije na župnom groblju blizu kapele; za njegove službe bili su kapelani: Josip Wagner, Ivan Hangi, Božidar Košir, Adam Blažević i Ivan Telebar koji je zamijenio pokojnog župnika Matića; zanimljivo je da je upravo na dan kada je vlč. Matić umro u Glini u posjeti bio ban Khuen Hedervary;
10.
Pavao Leber – domaći sin - župnik glinski od 08. prosinca 1884. do 31. listopada 1895.; rođen je u Glini 28.12.1844. godine, od oca Ivana – maltara na glinskom mostu i gostioničara i majke Barbare rođ. Kraker. Za svećenika je zaređen 27. 07. 1869., a mladu misu je služio 22.08. iste godine u Glini. Najprije je bio kapelan u Kostajnici, pa u Petrinji. Godine 1871. postaje župnik u Maji gdje ostaje do 1884. kada je premješten za župnika u rodnu Glinu gdje ostaje 11 godina. Uredio je župnu crkvu izvana 1887., napravio ogradu oko crkve 1888., popravio i pozlatio veliki oltar , dao obnoviti kipić sv. Ivana Nepomuka i stavio ga na oltarić. Radio je i na uređenju groblja, prosvjećivanju ljudi, održavanju pobožnosti. Godine 1885. podijelio je biskup Franjo Gašparić sakrament Sv. Potvrde. Vrijedno je napomenuti da je 1885. godine sastavio novi Popis duša (Status animarum), a 1889. Spomenicu župe glinske. Tada je imenovan za kanonika i premješten u Zagreb. Bio je uzoran svećenik, veliki dobrotvor, narodni prosvjetitelj, povjesničar i pučki pisac. Surađuje s nizom časopisa, kalendara i novina. Sastavlja Spomenicu župe Maja i Glina rukopise kojih oporučno ostavlja Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu. U zagrebu je objavio knjižicu Povijesne crtice njekih župa u bivšoj Banskoj Krajini(1912.) i knjigu Pripovijesti (1914.). Njegovi su zapisi dragocjeno i nezamjenjivo svjedočanstvo davno prošlog vremena. Još kao učenik postao je prijatelj i člana Društva sv. Jeronima, a 1906. postaje njegovim predsjednikom. Godine 1917. utemeljuje zakladu u korist, između ostalog, i župne crkve u Glini i u Maji kojima oporučno ostavlja veću svotu novca. Umro je u Zagrebu 13.11.1919. od srčane kapi, a sahranjen je na Mirogoju.
11.
Janko Batušić – rođ. 02. kolovoza 1842. godine u Cvetkoviću kod Jastrebarskog, a za svećenika zaređen 1868. godine. Bio je župnik viduševački i malosolinski. U Glinu je premješten 18. listopada 1896. Sagradio je novu kapelu na glinskom groblju. Među narodom je širio poučne i zabavne knjige, bio je suosnivač «Hrvatske seljačke zadruge»; njegovom je zaslugom u Glini sagrađen Hrvatski dom u kojem su bile različite društvene prostorije i čitaonica kojoj je sam poklonio 625 knjiga. U hodniku Doma Hrvatske seljačke zadruge» bila mu je podignuta spomen ploča kao graditelju. I dom, i spomen ploču i knjižnicu uništile su komunističke vlasti 70-tih godina 20. st. pod izlikom da se zgrada više ne može obnoviti. Župnik Batušić popravljao je crkvu i nabavljao novi inventar, bio je veliki rodoljub, čovjek širokog obrazovanja i iznimne energije; godine 1904. biskup Ivan Krapac podijelio je sakrament Sv.Potvrde; umro je kao umirovljenik u Glini 1929. i sahranjen na glinskom župnom groblju blizu kapele gdje i danas stoji spomenik.
12.
Stjepan Huđek – rođ. Je 1859. u Petrijancu kod Varaždina ; župnik u Glini od 1910. do 1927. godine; za njegove je službe sagrađena kapela u Jukincu; godine 1921. nadbiskup Bauer podijelio je sakrament Sv. Potvrde;
13.
Franjo Žužek – glinski župnik od 1927. do 1955. godine; došao je u Maju kao prognani svećenik iz Istre; rođen je 1886. u Sloveniji u Marolču, u župi sv. Gregora kod Ljubljane; za svećenika je zaređen 1912., a bio je na službi u četiri župe u Istri odakle je prognan; u Maji ostaje do 1927. kada je premješten u Glinu i ubrzo imenovan dekanom glinskog dekanata. Za vrijeme njegove službe, sakrament Sv. Potvrde dijeljen je u župi 1928., 1936. (podijelio ga je kardinal Stepinac) i 1951. godine. U Glini ostaje sve do 1955. godine kada se, ostario i iscrpljen, vraća u rodnu Sloveniju. Umro je 18. veljače 1965. u Novom Mestu, a pokopan je na groblju u Soteski. Ispred zagrebačke nadbiskupije od njega se oprostio kanonik Josip Crnković, a u ime glinskog dekanata viduševački župnik Vjekoslav Marić. On je i ispratio iz Gline vlč. Žužeka i tom je prilikom u Spomenici župe Viduševac zapisao «Kad je odlazio, na stanici ga je ispratila jedna žena pravoslavka i moja malenkost…Ne od ljudi, već od Gospodina, jedino od Njega, nadajmo se plaći.» Sve svoje umne i fizičke sposobnosti, djelujući preko 30 godina u glinskom dekanatu, prečasni Franjo Žužek, stavio je u službu svoje vjere i malog čovjeka kojem je bio na raspolaganju. Na žalost, o teškom vremenu II. svjetskog rata nije ostavio ništa zapisano.
14.
Franjo Jurak – rođen je 1927. godine u Zlataru, za svećenika je zaređen 1951; upravljao je župom Glina 1955. do 1964. te je istovremeno bio i privremeni upravitelj župe Maja; godine 1958. sakrament Sv. Potvrde podijelio je nadbiskup Franjo Šeper; premješten je u župu Blaženog Marka Križevčanina na Selskoj cesti u Zagrebu gdje je ostao do svoje smrti 04.08.2002; tijekom Domovinskog rata iznimno je mnogo pomagao prognanim župljanima banovinskih župa provodeći u život svoje geslo «Put do Krista vodi samo preko drugih ljudi.»
15.
Josip Frkin - rođen je 1930. god. u Domaslovcu, župa Samobor; diplomirao je na KBF u Zagrebu 1958. godine; postao je župnik u župi Sv.Marija pod Okićem; već tada je imao problema s komunističkim vlastima; upravljao je župom Glina i Maja od 1964. do 1969.; godine 1964. sakrament Sv. Potvrde podijelio je nadbiskup Franjo Kuharić; u Glini je okupljao školsku djecu na vjeronauk i snažno se usprotivio praksi da se prosvjetni djelatnici u školi izruguju vjeri, ruše autoritet svećenika i otvoreno brane djeci odlazak na vjeronauk; nadležna vjerska komisija pri kotaru zaključila je da su navodi župnika Frkina „tendenciozni i neistiniti“; bio je na službi u više župa u Zagrebu i okolici, a već se niz godina nalazi u župi Sv. Marije u V. Gorici; dekan je velikogoričkog dekanata, a 2007. godine je služio zlatnu misu;
16.
Matija Banovčić – rođen je 1940. u Davoru kod Nove Gradiške; upravljao je župom Glina od 1969. do 1970. godine; godine 1969. sakrament Sv. Potvrde podijelio je u ovoj župi kanonik Janko Penić; vlč. Banovčić odavde je premješten za kapelana u Kutinu;
17.
Mijo Dukić – rođen je 21. 10.1939. u Bučju kod Požege; za svećenika je zaređen 12. srpnja 1967. u Kolnu; bio je kapelan u Daruvaru i u Kutini; upravljao je župom Glina od 19. travnja 1970. do 08. svibnja 1985. godine, a privremeno i župom Maja od 1970. do 1978.; godine 1974. sakrament Sv. Potvrde podijelio je u ovoj župi biskup Mijo Škvorc, a 1979. kanonik Đuro Pukec ; vlč. Dukić u slobodno se vrijeme bavio istraživanjem povijesti glinskog kraja, a u tome mu je nesebično pomagao Glinjanin Karlo Lipak; ubrzo je vlč. Dukić shvatio da su mnoge činjenice iskrivljene i prešućene što ga je potaklo da 1980. godine izda knjigu «Glina i okolica» koja je i danas jedan od temeljenih izvora za istraživanje povijesti katolika našeg kraja; premješten je u rodnu Slavoniju, u Slavonski Kobaš;
18.
Ivica Filipčić – upravljao je župom Glina od 1985. do 1990. godine;
19.
Vladimir Bogdan – upravlja župom Maja iz Gline od 1990. do 1995. godine; 26. lipnja 1991. prognan je iz Gline pod prijetnjom smrti zajedno sa svojim vjerničkim narodom;
20.
Juraj Jerneić – nakon oslobodilačke akcije «Oluja» do 10. kolovoza 1998. postaje župnik Gline, Viduševca, Maje i Male Soline pokušavajući organizirati vjernički život povratnika u Glinu. Godine 1996. na pomoć mu dolazi kapelan Dražen Karačić. Godine 1998. odlazi za ekonoma Zagrebačke nadbiskupije.
21.
Tomica Šestak - po nadbiskupu Josipu Bozaniću 1998. je imenovan upraviteljem župa: Sv. Ivana Nepomuka u Glini, Sv. Franje Ksaverskoga u Viduševcu, Sv. Ilije u Maji te Ranjenog Isusa u Maloj Solini. Službu upravitelja ovih župa vršio je punih sedam godina do 2005. kada je 25. kolovoza imenovan je župnikom župe Sv. Nikole biskupa u Krapini. Za njegove službe započela je i sagrađena nova crkva Sv. Ivana Nepomuka u Glini;
Na pomoći su mu bili kapelani : Drago Kozić, Denis Barić i Miroslav Lesičar
22.
Alfred Kolić - župe Glina, Viduševac, Maja i Mala Solina preuzima krajem kolovoza 2005. Angažiran je na obnovi i uređenju u ratu srušenih crkava u župi Viduševac, Maja i Mala Solina te uređenju interijera nove župne crkve u Glini;
Na pomoći su mu kapelani Miroslav Lesičar te kasnije Duje Kurtović.
Svećenici rođeni u župi Glina
1.
Pavao Leber, rođ. 1844. godine u Glini; bio je uzoran svećenik, veliki dobrotvor, narodni prosvjetitelj, povjesničar i pučki pisac. Bez njegovih zapisa, mnoge bi činjenice prenesene čitateljima i ovih stranica ostale nepoznate.
2.
Josip Crnković, rođen je u Jukincu 12. prosinca 1907. godine od oca Matije i majke Barbare; za svećenika je zaređen 29. lipnja 1930., a mladu misu je služio 06. srpnja u rodnoj Glini. Bio je kapelan u Zagrebu i u Mariji Bistrici, a zatim upravitelj župe u Cirkveni. Obnašao je niz odgovornih dužnosti u zagrebačkoj nadbiskupiji. Pomagao je rodnoj župi pri popravcima na crkvi i kapeli Sv. Križa u Jukincu, a posebno je ostao zapamćen njegov dar župnoj crkvi za 50 godišnjicu svećeništva – novo svetohranište.
3.
Juraj Fratrović, rođ. 25. ožujka 1912. godine u D. Selištu, sin Antuna i Milke rođ. Biljan; za svećenika je zaređen 20. travnja 1935. u Splitu, a mladu misu je služio u rodnoj župi 28. travnja iste godine. Bio je na službi u župama splitske nadbiskupije, a zatim upravitelj župe Dapci kod Čazme i dekan čazmanskog dekanata.
4. Slavko Rukavina, rođ. 14. lipnja 1913. u Glini, od oca Ante i majke Katice rođ. Šmit; otac mu je bio porijeklom iz Požege pa se obitelj, dok je Slavko bio još dječak vratila u Požegu; završio je bogosloviju i postao svećenikom 27. lipnja 1937. godine kada je zaređen po nadbiskupu Stepincu; u rodnu Glinu dolazi 1942. i 1943. godine kao vojni duhovnik Zrakoplovstva. Ovdje je sahranio oko 400 hrvatskih vojnika koji su u Glini i okolici izginuli braneći naš kraj. Od 1945. godine vodi se kao «nestao» u 32-oj godini života i osmoj godini svećeništva.
Časne sestre u Glini
Dana 28. prosinca 1894. u Glinu su došle milosrdnice Sv. Vinka Paulskog iz Zagreba radi službe u bolnici gdje su i stanovale. Već 19. srpnja 1895. u bolnici je u jednoj sobi uređena kapela u kojoj su služene sv. mise za časne sestre i bolesnike. Sestre iz ovog reda rade u glinskoj bolnici gotovo 50 godina. Njegovale su bolesnike, kuhale za njih, a u slobodno su vrijeme okupljale djevojke, učile ih crkveno pjevanje i ručni rad. Na župnom groblju u Glini stoji spomenik s imenima tri časne sestre koje ovdje pokopane. Sestre su glinsku bolnicu napustile 10. siječnja 1944. godine, a iz Gline odlaze 30. svibnja 1944. godine. Godine 1957. nakratko su u župi djelovale časne iz kongregacije «Kćeri Božje ljubavi». Radile su u župi i tadašnjem župniku Juraku vodile kućanstvo. Godine 1969. u župu Glina dolaze časne sestre iz kongregacije «Klanjateljice Krvi Kristove» iz Zagreba. Stanuju u župnom stanu i djeluju u župi na način da se brinu za uređenje crkve, obavljaju vjersku pouku za niže razrede, orguljašku službu, vode crkveno pjevanje i obavljaju zvonarsku službu, vode kućanstvo upravitelju župe i obrađuju vrt. U slobodno vrijeme uče djecu svirati harmoniku. Iz Gline odlaze 1979. godine.
Crkve u župi Glina
Godine 1689. u Glini je osnovana kapetanija te dolazi redovna vojska. Ubrzo vojnici i časnici traže da im se osigura mjesto za Službu Božju. Unutar utvrde podignuta je jedna zidana, a u njoj je 1740. jedna soba bila određena za Službu Božju koju tada obavlja vojni svećenik. Godine 1769. sagrađena je kapela u jugoistočnom dijelu parka. – nasuprot župnog stana i pošte. Posvećena je Sv. Ivanu Nepomuku koji je čašćen kao zaštitnik 1. Banske pukovnije. Svjedok toga vremena zabilježio je da je to bila lijepa kapela, s tri oltara ( Sv. Ivan Nepomuk, Sedam Žalosti BDM i Svetog Križa), tornjem u kojem su bila dva zvona i malom sakristijom. Kada je 1800. osnovana župa Glina, ova kapela postaje župnom crkvom. S vremenom postaje premala za potrebe rastućeg broja vjernika pa se javljaju zahtjevi za gradnju nove župne crkve. Iako su sredstva za gradnju nove crkve odobrena 1808., dolazak Napoleonove vojske odgodit će početak gradnje za neko drugo vrijeme. Godine 1818. glinski kraj je posjetio car Franjo I. i osobno se uvjerio da je kapela trošna i da nova crkva doista treba. Ubrzo je odobrio novac pa je gradnja nove župne crkve započela 24. rujna 1824. kada je postavljen kamen temeljac. Stara kapela je tada srušena, a na njezinom je mjestu pukovnik Benko dao posaditi ružičnjak te kasnije i stabla.
Nova župna crkva Sv. Ivana Nepomuka u Glini sagrađena je istočno od zgrada koje su bile podignute na temeljima nekadašnje vojne utvrde zatvarajući tako prostrani nizinski prostor glinskog trga koji će kasnije postati park. Ispred crkve je cesta koja vodi od Jukinca prema Maji te druga kroz sredinu današnjeg parka u Glinu. Vjerojatno ju je sagradio tada najpoznatiji graditelj Bartol Felbinger (to nigdje nije zapisano). Izgradnja crkve dovršena je 1827. godine, a svečano je blagoslovljena 12. veljače 1830. po podarhiđakonu i župniku iz Pokupskog Ivanu Kralju, uz prisutnost domaćeg župnika Antuna Kršića i svećenika okolnih župa, predstavnika svjetovnih vlasti i vojske te mnoštva svijeta. U svečanoj procesiji prije svete mise, prenesen je iz stare župne crkve kip Sv. Ivana Nepomuka i postavljen na glavni oltar u novoj župnoj crkvi.
Kao i druge crkve iz toga vremena, sagrađena je u stilu postbaroknog klasicizma. Po svojoj vanjštini nije se razlikovala od drugih crkava na Banovini sagrađenih u isto vrijeme (Topusko, Maja, Viduševac, Mala Solina). Međutim, unutrašnjost po svojoj ljepoti i skladnosti svrstavala ju je u red najljepših crkava na ovom području s početka 19. st.
Nova crkva Sv. Ivana Nepomuka nije odmah imala izgled kakav pamtimo. Bila je zidana, s glavnim ulazom i tornjem sa jugozapadne strane. Na pročelju su bile udubine na zidu u koje su tek 1903. postavljeni kipovi Sv. Ćirila i Metoda. Na sjeveroistočnoj strani je polukružni završni zid koji zatvara svetište, a sa sjeverne je strane dozidana sakristija. Tu su i pokrajnja ulazna vrata. Većina prozora bila je polukružna, a krovište je bilo pokriveno dijelom limom, a dijelom crijepom. Toranj je bio dijelom zidan, a dijelom drven. Nad izduženom kupolom tornja bila je pozlaćena jabuka, a iznad nje veliki željezni križ. U početku nije bilo gromobrana pa je toranj često stradavao od nevremena i groma. Prvo oštećenje bilo je 1837., a 17. srpnja 1874. godine oluja je srušila s tornja križ i jabuku. Iste godine toranj je obnovljen i postavljen je «munjovod». Krajem 19. st. na zahtjev župljana napravljen je novi – viši toranj koji je opet temeljito popravljen prije 2. svj. rata. Godine 1976. izmijenjen je dio dotrajale građe i stavljen je novi pocinčani lim na toranj i dio krova crkve. Na tornju župne crkve bio je i sat koji je uvijek zadavao brige župnicima jer se često kvario i nije pokazao točno vrijeme. Zadnji sat na crkvenom tornju potpuno je uništen i odnesen u 2. svj. ratu.
Ulazna vrata glinske crkve bila su pravo umjetničko remek - djelo domaćih bravara. Prva su bila masivna i drvena, neprikladna za crkvu. Godine 1914. poklonio je svojoj rodnoj župnoj crkvi kanonik Pavao Leber prekrasna vrata koja su, po nacrtu, izradili majstori umjetničke bravarije iz Gline braća Cvjetko i Franjo Brkić. Prva ograda oko crkve postavljena je tek 1887./1888. godine.
Unutrašnjost crkve u svojim su djelima opisali mnogi stručnjaci za umjetnost i graditeljstvo, a posebno dr. Đurđica Cvitanović. Ovdje nije bilo ništa suvišnoga, a opet ništa ne manjka i svaka je stvar bila postavljena na svoje mjesto. Nije odmah bilo tako. Naime, po dovršetku, crkva je unutra izgledala sasvim siromašno. Glavni je olatr bio nizak, naslonjen na zid, s kipom Sv. Ivana Nepomuka. Godine 1873. napravljene su zidne slikarije koje su popunile praznine.
Glavni oltar je dovezen 1883. iz zagrebačke katedrale. Napravljen je 1720. godine i u katedrali je bio pokrajnji oltar. Kako je 1880. u cijeloj Hrvatskoj bio jak potres, oštetio je i zagrebačku katedralu koja je trebala obnovu. Stari su oltari uklonjeni, a na molbu glinskog župnika Miroslava Matića, ovaj je poklonjen župnoj crkvi u Glini. U dijelovima je na kolima prevezen ovamo, a sastavili su ga i postavili majstori iz Zagreba. Oltar je sasvim uređen 1889. godine što je učinio Josip Hladky, zidar iz glinske kaznionice. Izgrađen je od crvenog mramora, a podnožje od crnog. Reljefni kip Sv. Ivana Nepomuka bio je od bijelog mramora, smješten povišeno u sredinu oltara. Ispod sveca su oblaci, a iznad anđeo s križem u rukama. Sve ove likove uokvirivao je mramorni okvir iznad kojeg je lik Majke Božje s Djetetom Isusom. Na gornjem završetku bio je kip anđela iz bijelog mramora koji drži palac desne ruke na ustima (znak svečeve mučeničke smrti zbog ispovjedne tajne), a lijevom drži štit s natpisom na latinskom jeziku: «Za plaću mi je Gospod jezik podario: njime ću ga slaviti!» Sa strane su kipovi iz bijelog mramora sv. Vjenceslava i sv. Kazimira te kipovi anđela u naravnoj veličini. Svetohranište od crveno-bijelog mramora s bakrenim vratašcima na glavni oltar je postavljeno 04. studenog 1979. kao dar kanonika Josipa Crnkovića svojoj rodnoj župi i crkvi. Prije ovog, bilo je drveno svetohranište iz 1883. godine. Kod nadležnih ustanova, glavni oltar župne crkve Sv. Ivana Nepomuka je bio registriran kao spomenik kulture. U Domovinskom ratu, crkva je do temelja razorena, a dijelovima ovog veličanstvenog oltara glinske župne crkve, zatrpavane su jame i navoženi poljski putovi.
Pokrajnji oltari bili su posvećeni Majci Božjoj i sv. Antunu Padovanskom. Bili su zidani sa slikama Blažene Djevice Marije i sv. Antuna u naravnoj veličini. Kip sv. Ivana Nepomuka iz stare kapele postavljen je na oltarić koji je premještan više puta u crkvi.
U unutrašnjosti glinske župne crkve bili su još kipovi Srca Isusovog, kip Majke Božje Lurdske, kip Uskrslog Krista i kip Umrlog Isusa, grob Isusov, krstionica, pričesna ograda iz 1932. kao umjetničko djelo bravarske radionice Brkić, dvije ispovjedaonice i klupe iz 1828. godine i taracirani pod postavljen 1867. godine. Značajno je spomenuti križni put kao rijetko umjetničko djelo drvorezbarije, nabavljeno u radionici u Celju po župniku Franji Žužeku. Križni put je blagoslovljen 16. svibnja 1940. godine. Svih 14 postaja napravljeno je od lipovog drveta i obojano prirodnom bojom.
U II. svjetskom ratu glinska župna crkva je, prema izvješću tadašnjeg župnika Žužeka, bila jako oštećena: «prigodom njemačkog bombardiranja, a mina je pogodila prozor; minu je ispalila na Narodna vojska. Popravak je iznosio 70.000 dinara i podmiren je iz crkvene blagajne.»
Župna crkva sv. Ivana Nepomuka u Glini namjerno je do temelja srušena u Domovinskom ratu, a o čemu postoji dokumentacija tzv. krajinskih vlasti. Inventar je uništen, opljačkan i razvučen bez traga, u nepovrat.
Zaglavni je kamen za novu žunpu crkvu u Glini blagoslovio kardinal Franjo Kuharić u parku ispred sjenice, a odakle je na nosilima u procesiji prenesen na novu lokaciju buduće crkve. Ugrađen je u svod iznad svetišta gdje se i danas nalazi. Radovi na izgradnji nove župne crkve Sv. Ivana Nepomuka u Glini započeli su 30. rujna 2000. godine kada je postavljen i blagoslovljen kamen temeljac za novu crkvu na drugom mjestu – u nekadašnjem parku zvanom «Oberstarija». Svečanost je predvodio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, a crkva je spomen i zavjet zagrebačke nadbiskupije za veliki jubilej – 2000 godina. Tijekom 2002. godine završeni su radovi na izgradnji ovog velebnog objekta pa je nova crkva posvećena po zagrebačkom nadbiskupu Bozaniću 22. rujna 2002. kao «djelo ljubavi koje je konačni pobjednik nad mržnjom.» Zvona na novoj crkvi potječu iz tornja stare, a pronađena su nakon oslobođenja. Prepoznatljivo Glinjanima je veliko zvono (1105 kg), dok je srednje (540 kg) bilo oštećeno pa se moralo nanovo preliti. Tako je izgubilo svoj prvobitni zvuk.
Župni stan
Kad je župa Glina osnovana, župnik nije imao gdje stanovati pa se smjestio kod potpukovnika. Kako su uvjeti stanovanja bili neprimjereni, i župnik Postić i njegovi nasljednici tražili su da im se izgradi župni stan. Trebalo je proći dosta godina da se to zaista i dogodi. Tek za vrijeme župnika Kršića 1840. dovršen je od kamena i cigle župni stan na jedan kat koji je manje-više ostao do danas. Uređivan je u više navrata, a temeljito poslije 1995. godine pa se može reći da su tek tada naši župnici dobili primjeren prostor za život i rad. U dvorištu je uređena vjeronaučna dvorana.
Zvona župne crkve Sv. Ivana Nepomuka
Kod izgradnje župne crkve, godine 1828. je u tornju napravljeno postolje za zvona pa su tri nabavljena i postavljena u toranj. Jedno je darovao car Franjo i bilo je teško 900 kg, drugo je nabavljeno iz crkvene blagajne i težilo je 500 kg, a treće su darovali časnici 1. Banske pukovnije, a težilo je 300 kg. Godine 1887. napravljena je nova skela jer je stara dotrajala. I. svj. ratu sva su tri zvona glinske crkve oduzeta za ratne potrebe. Bačena su s tornja i odvezena u Karlovac. Tadašnji župnik Stjepan Huđek pismenim se molbama obraćao na sve strane pa je ishodio da mu vojna komanda ustupi jedno malo zvono koje je bilo oduzeto crkvi u Kašini.
Poslije 1. svj. rata nabavljena su slijedeća zvona:
Malo zvono nabavljeno je 1924. godine, a težilo je 339 kg; na njemu je pisalo «Sveti Ivane Nepomuk, moli za nas!», a s druge strane «Ljevano doprinosom župljana 1924. godine.»
Srednje zvono nabavljeno i u toranj postavljeno 1932. godine i težilo je 540 kg; na njemu je uobičajeni natpis na latinskom koji znači: «Žive zovem-mrtve oplakujem-oblake rastjerujem!»
Veliko zvono – težine 1 105 kg; nabavljeno je1932. godine; na njemu je s jedne strane slika Srca Isusovog i natpis «Slava Bogu na visini i mir ljudima na zemlji!». S druge strane je slika Srca Marijinog i utisnuta godina 1932. I srednje i veliko zvono lijevana su u Zagrebu u livnici crkvenih zvona «Kvirin Lebiš.» Stigla su na željezničku stanicu u Glini 18. rujna 1932. i isti dan u svečanoj povorci prevezena do crkve. Blagoslovljena su i podignuta na već pripremljeno postolje u tornju gdje su, na radost mnoštva naroda zvonila dugo u noć.
Kad su nabavljena nova zvona, ono malo je stavljeno u toranj kapele Sv. Križa u Jukincu. Od 17. studenog 1979. zvona su na električni pogon.
Orguljaši i zvonari
Uobičajeno je da je kod sv. mise nedjeljom pjevao sav prisutni narod ili poseban zbor pjevača. Orguljašku službu obavljao je posebni orguljaš, redovito jedan od učitelja pa kasnije časne sestre i onda opet orguljaš. U glinskoj crkvi na koru bile su orgulje koje je 1953. popravio Slavko Tomerlin, zubar iz Gline koji je volio glazbu i često i sam svirao pod misom. Neka ostane zabilježeno da je dugogodišnju službu orguljaša u Glini obavljao Ivan Bolf iz Jukinca – dobar i skroman čovjek. Na veće blagdane, posebno na Uskrs, u crkvi je nekad sviralo društvo limene glazbe, a činili su to i kad je procesija. Na Veliki petak davali su vatrogasci počasnu stražu kod «Božjeg groba».
Zvonari su vršili svoju službu za određenu naknadu. Nije to baš uvijek bilo jednostavno jer su zvonari, pore ostalog, morali: zvoniti za sv. misu svaki dan i nedjeljom; paziti na red i čistoću u crkvi; svaki dan točno naviti sat na tornju; pratiti župnika kod blagoslova kuća obučen u ministrantsko odijelo; ako župnik želi, prije zornice sa svjetiljkom po njega doći te se brinuti za urednost cintora. Za sav taj trud odbivao je simboličnu naknadu koja je često ovisila o dobroj volji i imovnom stanju župljana. Župnik Jurak bilježi da do njegovog dolaska nije bilo zvonara pa je ovu službu vršio sam. Od siječnja 1958. godine zvonarsku je službu počeo vršiti Stjepan Gregurić iz Jukinca.
Groblje župe Glina
Groblja su oduvijek bila mjesta dostojna svakog poštovanja, oaze mira i sućuti. Netko će sigurno reći: zemaljski su znak da smo pred neminovnošću smrti svi jednaki.
Na mjestu gdje je danas katoličko groblje u Glini, sve do 1803. bilo je staro vojničko groblje gdje su pokapani vojnici poginuli u borbama s Turcima, umrli prirodnom smrću i članovi obitelji časnika 1. Banske pukovnije. Pokojnici iz Gline pokapani su na grobljima u Sračici i Jukincu. Kada je 1800-te u Glini osnovana župa, staro vojničko groblje pretvoreno je u župno, a blagoslovio ga je viduševački župnik Ljudevit Horvat. Prvi je ukop na groblju u Glini obavljen 18. lipnja 1803. godine.
Godine 1812. započeta je gradnja prve kapele na groblju zaslugom kapetana krajiške vojske Martina Belčića. Kapela je bila drvena, posvećena sv. Petru i Pavlu. Prvu je svetu misu u novoj kapeli služio viduševački župnik Andrija Vlašić 29. lipnja 1813. Imala je oltar sa slikom Sv. Petra i Pavla i toranj u kome su bila dva zvona. U samoj kapeli vršeni su ukopi za to vrijeme za Glinu značajnih osoba. Narod je u procesiji išao na groblje dva puta: na Spasovo i na blagdan sv. Petra i Pavla.
Godine 1891. groblje je prošireno i oko njega je napravljen opkop. Ovaj mukotrpan posao su obavili zatvorenici iz glinske kaznionice vadeći i panjeve iz porušene šume. Krajem 19. stoljeća kapela je već bila dotrajala te je srušena. Sakupljeni su novci za izgradnju nove pa je sazidana na istom mjestu gdje je bila stara kapela. Blagoslovljena je 13. studenog 1892. uz prisutnost mnoštva svijeta i trojice svećenika: Janka Batušića iz Gline, Janka Grgurića iz Viduševca i Milana Horvata iz Maje. Na žalost, već je 1909. i 1910. kapelu znatno oštetio potres, a oštećenja su ubrzo popravljena.
U II. svjetskom ratu kapela je stradala tako da više nije bila za upotrebu, pa župnik Žužek izvješćuje 02. ožujka 1951.: «Kapela na rimokatoličkom groblju oštećena je tako da se ne može više upotrijebiti za službu Božju. Krov bi popravljen sa troškom od 8.000 dinara, iz crkvene blagajne. Toranj je u opasnosti da se sruši. Štetu su nanijeli Nijemci.» Novaca za popravak nije se našlo pa je kao ruševina stajala sve do 1952. kada se od dotrajalosti sama srušila do kraja. Tadašnji župnik Žužek, procijenivši da kapelu nije više moguće popraviti, prodao je iskoristivi materijal, a prikupljeni novac upotrijebio za popravak župne crkve. Na mjestu kapele, 80-tih godina prošlog stoljeća, postavljen je željezni križ i ograda.
Godine 1938. groblje je bilo uređeno, na ulazu je napravljena željezna ograda s ulaznim vratima, a kroz sredinu groblja betonske stepenice. Postavljeno je i središnje kameno raspelo koje je ostalo do danas. Oko uređenja naročito su se angažirali Ljubica Jesenek, Stevo Prpić i Klobučar.
Svete mise služile su se na groblju na blagdan Spasova i na blagdan Sv. Petra i Pavla. Danas se molitva za pokojne i blagoslov groblja obavlja na blagdan Svih Svetih. Stanovnici glinske župe i dalje se pokapaju se na starom katoličkom groblju, naročito oni koji imaju obiteljske grobnice i mjesta. Nekoliko godina prije Domovinskog rata osnovano je i novo gradsko groblje s mrtvačnicom, na zemlji koja je pripadala «popravilištu», a na kome se pokapaju stanovnici Gline bez obzira na vjeroispovijest. I na njemu je postavljen središnji križ.
Izvori:
1. Juraj Jerneić „Spomenica župa Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina“, Glina, 1998.
2. Mijo Dukić „Glina i okolica“, Glina, 1987.
3. Matica glinska
4. Stjepan Kožul: «Oštećene crkve i crkveni spomenici u Zagrebačkoj nadbiskupiji u Drugom
svjetskom ratu i poraću», Tkalčić 4/2000.
5. Miroslav Akmadža «Ometanja i zabrane vjeronauka od strane komunističkog režima u zagrebačkoj
nadbiskupiji od 1945. do 1966. godine», Tkalčić 8/2004.
mr.sci. Katica Gašljević Tomić