43. planinarski križni put u organizaciji ¨ Ekosspiritusa ¨ iz Samobora i pod pokroviteljstvom Povjerenstva za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije, dogodio se na dionici Gornje Prekrižje- Vrhovac- Ozalj –Svetice.
Korizmeni planinarski križni put, održan 27., 28. i 29. ožujka 2009., nosio je geslo- ¨ Neka vam bude prema vjeri vašoj ¨ ( Mt 9, 29 ). Planinarski križni put zamišljen je tako da se hoda dva dana i staje se samo na postajama križnog puta, te za vrijeme ručka. Organizatori uvijek dogovore smještaj ili u nekoj školi ili domu. Sedmero srednjoškolaca, naših župa, uputilo se u subotu 28. ožujka u Gornje Prekrižje, jednu od župa našeg bivšeg kapelana Duje Kurtovića, koji je taj dan bio domaćin mladima, a ovaj ih put, prema procjeni organizatora, bilo 600- tinjak. Mi, četiri zborašice, priključile smo se tek u nedjelju. Meni je ovo tek drugi PKP, a već s nestrpljenjem očekujem idući. Zanimljivo je to što smo išle baš u nedjelju, jer u Karlovcu smo doživjele nešto zanimljivo. Na samom skretanju prema Ozlju, stopirao je jedan dečko, koji je na kartonu napisao- Ozalj. Išao je na isti događaj.
Već je bio dan prije, ali je trebao pomoći jednoj curi koja je imala zdravstvenih problema. Povezle smo ga i tako proširile krug kršćanske braće u našem životu. Kako bilo kome opisati ono što smo doživjele? Teško je to riječima. Navest ću primjer koji nam je ispričao Radovan, glavni dirigent ovog svega. S nama je taj dan hodala jedna cura koja godinama posjećuje prekrasna mjesta naše domovine, na ovaj način. Rekla je da ne osjeća neku povezanost s kršćanstvom, niti se osjeća vjernikom , ali ide na križne putove jer osjeća jednu posebnu energiju. Ona se vraća svaki put jer ju nešto vodi i vuče. Ta djevojka to ne može objasniti, ali mi svi znamo što je to. To je Bog, Božja ljubav, Božja snaga… To je Isus.
Moj prvi križni put nije bio baš lijepo iskustvo i bila sam ljuta na osobu koja me nagovarala na to. Ali na kraju dana, kad smo se svi okupili na svetoj misi, kad sam osjetila to zajedništvo i tu ljubav koju svi odašilju i tu posebnu energiju, rekla sam da bih mogla još izdržati i da ću se vjerojatno vratiti. I vratila sam se.. Ovaj me put nitko nije nagovarao. Čula sam kad je i dobro se opremila, jer su za taj dan najavljivali kišu. Nekako nisam vjerovala u kišu ali sam rekla da ću sve izdržati. Nisam se posebno duhovno pripremala, nego sam rekla: ¨Neka bude volja Tvoja¨. Kiša je padala cijeli dan. Na desetoj postaji Radovan je rekao, da iza sebe možemo vidjeti pavlinski samostan, koji je naše odredište i u njemu će se održati sveta misa. Pitao nas je da li želimo hodati dalje ili ćemo skratiti put pa idemo ravno u samostan? Kad vidite toliko mladih koji žele ići dalje, bez obzira na kišu, blato, žuljeve, od prethodnog dana, možda i neprospavanu noć, dobijete krila. Vjerujte, kao da dobijete krila i ne skidate osmijeh s lica. Današnjem mladom čovjeku je uglavnom sve teško. Važno je kako će izgledati, hoće li biti u trendu, kako će frizura stajati, kako će izgledati ruž na usnama, ima li modernu obuću i odjeću?! Čovjek pod pritiskom suvremenog društva ne može normalno funkcionirati. Često je frustriran, jer nije onakav kakvim ga zamišlja moderno društvo i nije ispunio očekivanja drugih. Na križnom putu kao da ste došli u nekakav drugi svijet. Nikome nije bitno što je sav blatnjav ili možda ima podočnjake? Ja sam sva bila mokra i blatnjava, ali me to nije opterećivalo. Tu, među kršćanskom braćom si prihvaćen takav kakav jesi. Nitko od tebe i ne očekuje da pređeš taj čitav put. Ako više ne možeš drugi će shvatiti, jer i njima se može dogoditi da posustanu. To je dio života. Uvijek ima uspona i padova. Na tom putu svatko će ti pružiti ruku i podići te. Nema psovki, ni ljutnje. Tako bi i trebalo biti među nama kršćanima, ali smo i svi svjedoci da često nije tako. Toliko puta smo se ljutili jedni na druge, možda zbog sitnica. I ne možemo oprostiti i nikako prijeći preko toga. A i sami često nanosimo bol drugima. Zar je Isus tolike patnje podnio da bi mi okretali glavu jedni od drugih? Naravno, naš hrvatski narod ima dugu tradiciju psovanja. To valjda već i nasljeđujemo. Kad bi izvozili psovke, Hrvatska bi postala bogata zemlja. I koliko često prođemo pored nekog tko pati, ima nekakav problem? Samo da što dalje pobjegnemo, jer se bolje ne petljati u ništa. Ali, kažem da ima nade za sve nas, a to dokazuju ovi mladi koji to pokazuju takvom disciplinom i redom da ne možete zamisliti s toliko ljudi na jednom mjestu. Poruka svega toga jest, da oni to šalju dalje i ja s njima i pokazujemo svakim danom da smo kršćani. Želiš nam se pridružiti? Pokušaj, nije teško. To je dokazao i jedan slijepi dečko, sudionik ovog križnog puta. Bio je inspiracija svima. On ne vidi, ali osjeća neobjašnjivu snagu, nevidljivu ruku koja ga vodi. Osjećamo li mi to ikada? Ili samo mislimo da osjećamo. Sva ta kiša i hladnoća nisu nam mogli ništa jer nas je sve vodila ista snaga i ista ljubav- ljubav Isusa Krista. On je za nas toliko trpio, zašto ne bi i mi to malo trpili?! Ono što je mene posebno fasciniralo bila je dvanaesta postaja. Ona kaže: ¨ Isus umire na križu!¨ Običaj je na tu postaju kleknuti. U tom trenu spustio se toliki pljusak da su tekli potoci pod nogama. Sve što smo imali na sebi nije pomoglo da se ne smočimo. Svejedno, ljudi su kleknuli tamo gdje su se našli. Meni su uz kišu i lijevale suze. Zapitaj se- da li bi te itko mogao platiti da prođeš sve to? Koja bi bila cijena za to blato, kišu, žuljeve, moguću prehladu i štošta drugoga? Nema cijene, samo je ljubav prema Isusu. I kako geslo kaže, tako to i prihvatiš. Kako vjeruješ, tako će ti i biti.
Na kraju dana održana je sveta misa u pavlinskom samostanu u Sveticama, koju je predvodio vlč. Duje Kurtović. On se u svojoj propovijedi osvrnuo na problem današnjeg čovjeka- nedostatak komunikacije. Na tome bi svi trebali poraditi, pa i ja. Često se zbog nekih problema zatvaramo u sebe i udaljujemo od drugih. Suvremeni način života čini nas robotima koji samo obavljaju svoje poslove i nemaju vremena za druge. Na nama je da to spriječimo. Nije komunikacija samo slanje poruka, nego i druženja u kojima se upoznajemo i stvaramo nova prijateljstva. Mladi se taj dan nisu htjeli rastati, pa su na kraju pjevali i pjevali i slavili Isusa. Svima se vidio umor na licu, ali i osmijeh, koji su ponijeli sa sobom da ga podijele sa svim ljudima koje će susresti. Podijelite i vi osmijeh s nekim. Možda mu uljepšate dan i nemojte drugi put proći pored susjeda, a da ga ne pitate kako je. To neće promijeniti svijet, ali bit ćemo na dobrom putu da se to i dogodi. Sljedeći križni put je u listopadu, pa tko zna? Možda se i vidimo. NEK NAS VODI ISTA LJUBAV- LJUBAV ISUSA KRISTA!
Katarina Goršeta